beats by dre cheap

PREDSJEDNIK RAGUZOVIH REPUBLIKANACA RODJAK BOZO LJUBIC

PREDSJEDNIK GLAVNOG VJECA- HRVATSKOG NARODNOG SABORA BOZO LJUBIC je PREDSJEDNIK HRVATSKE REPUBLIKANSKE STRANKE

Političke manipulacije Dragana Čovića iz godine u godinu, iz poteza u potez dobivaju potvrdu te njegove genijalnosti. To što nije u korist hrvatskog naroda, to nije niti bitno. Mnogima poznato, kako je izmanipulirao HVO i kupio osobni mir 1992. g.
 Vođen politikom Beograda, tek 1996. godine postaje član HDZ-a BiH i od tada neumoljivo čisti sve svoje protivnike u stranci i izvan nje. Licemjernije nije morao niti čistiti, njihov kameleonski odnos mu je značajno olakšavao posao! Kada je htio nagraditi najlojalnije za predsjedničkim stolom HDZ-a BiH, ustvrdilo se, nije bilo mjesta Boži Ljubiću i Martinu Ragužu.

 Njihov karakter i političku dosljednost davno je procjenio, tako da ga mogućnost štete s njihove strane nije uznemiravala. Bio je to povod za osnivanje HDZ-a 1990. Naravno, takvo što diktatora Čovića nije uzbuđivalo, čak je to objašnjavao kao demokratski iskorak Hrvata u BiH. Zamagljivanje očiju, čak i njemu, nije uspjelo, narod je htio promjene pa se pokazalo; Čović je podcjenio HDZ 1990 koji na prvim izborima ostvaruje nemali rezultat.
 Previše uzbuđenja kod Čovića nije bilo, oglasio je poziv na mobilizaciju HDZ-a BiH. Za potrebe stranke neki su promtno instalirani u devedesetku (Vilim Primorac, Stipe Marić...), naravno danas je vidljivo da su za taj posao debelo nagrađeni, mada im je rezultat ipak bio polovičan.
 Problem koji se pojavio bio je taj da se dio članstva devedesetke odlučio misliti svojom glavom. Moralo se mjenjati taktiku, što naravno nije zahtjevalo preveliki napor kada za protivnika ima Ljubića i Raguža! Središnji odbor u HDZ-u 1990 u Čitluku bio je samo početak Čovićeve nove strategije. Obećani dolazak predsjednika i članstva HDZ-a iz RH na Središnjicu HDZ-a 1990 je izostao, upravo na Čovićev zahtjev. Takvo ponašanje i taj događaj je bacio sjenu i na neke povijesne odluke te stranke, upravo tu i tada donesene.
 Projekt kontroliranja odnosa unutar HDZ-a 1990 Čović je započeo upravo na unutarstranačkim izborima, gdje više nema Bože Ljubića, gdje se troši potencijal mladog Slavena Raguža, a u prvi plan stavlja uvijek nejaki Martin Raguž. Projekt u potpunosti uspijeva! Stranka HDZ 1990 ulazi u najturbulentniji period od svog osnutka i iz nje odlazi Božo i svi njegovi ljudi, naravno po zapovijedi Dragana Čovića.
Politički licemjer Božo Ljubić, sklon da naplati svaki svoj potez u zadovoljavanju potreba Dragana Čovića, žrtvuje mladog Slavena Raguža koji pod njegovim patronatom osniva novu, Hrvatsku stranku. Naravno, predsjednik u sjeni je Božo Ljubić, glavni tajnik je neuništivi Josip Merdžo, a Slaven Raguž je eksponent predsjenik.
 Veliki ego Bože Ljubića je jeftino zadovoljen, a Čovića (kao i obično) nije mnogo koštao. Biti predsjednik GV HNS-a ili zastupnik u Hrvatskom saboru, u Božinom slučaju je kao da si igračka na navijanje.
 Izjave mladog Raguža na stranačkom izbornom saboru HDZ-a 1990 u Sarajevu, a on je tu bio protukandidat starijem rođaku Martinu, pokazuju svu njegovu političku brzopletost. Nije bio svjestan kako i koliko ga je Božo Ljubić izigrao i potrošio. Reći da je Čović centarfor hrvatske politike u BiH, da je Božo Ljubić političar svjestan svojih godina i zalaska karijere, naglasiti da su on i Martin 5.-6. koljeno srodstva i da je Martin političar velikog kalibra su početci i kraj Slavenove karijere.
 Sve ostalo je bilo predvidljivo, Božo Ljubić s glavnim i najbližim suradnicima Josipom Merdžom i Damirom Ljubićem napušta stranku, a za njima, ili pred njima, Rudo Vidović, Slavica Josipović i još znatan broj do tada uvaženih članova. Potres svim ovim odlascima možda i ne bi bio velik da Čović i Ljubić (poznajući ga dobro) nisu zaigrali na sujetu i ego Martina Raguža.S njim su se i ranije igrali vruće-hladno, pa on nikada nije znao koliko im treba, kada će oni povući repove prošlosti i uništiti ga.

Kandidatura za hrvatskog člana predsjedništva je zadnji naivan potez na koji je navučen Martin Raguž. Potrošio je svoje i obiteljske novce, stranku doveo u neviđen minus, a pritom zaboravio da duplo više Hrvata stoji uz Čovića. Zanemario je da HDZ BIH bezprijekorno koalira sa SDA i da ta koalicija, ma koliko izgledala neprincipijelna, Čoviću uvijek donosti dovoljno više bošnjačkih glasova! Izborni poraz za Martina Raguža, dokazanog emotivnog nestabilca, bio je više od katastrofe. Osobna tragedija iz koje je morao pobjeći. Napuštanje čelne pozicije HDZ-a 1990, Martin Raguž je uvjetovao kupnjom mandata u vijeću naroda BiH i opraštanje stranačkih dugova.
 Žrtveni jarac trebao je biti, i jeste, Ilija Cvitanović. Već u izbornoj kampanji 2014. godine stavljen za glavnog tajnika, morao je na krilima i svoje ambicije gutati govna Martinove kampanje. Vrhunac zanosa doživio je kada, predložen od Martina, postaje vd predsjednika stranke, a onda, izabran od Martinovih ljudi, i predsjednik devedesetke. Liberalniji (kukavičkiji) poltički nastup trebao je Martinu Ragužu napraviti politički iskorak prema rođaku Slavenu i njegovoj stranci, tj. pod skute Čovića i Ljubića.
Proces je negdje zapeo, valjda ga je Čoviću bilo dosta, pa je propao i projekt da bude BiH ambasador, što mu je (kako se priča) bilo obećano, ili je i sada aktualan na čekanju? Nismo se raspitivali do kad su na mandatu BiH ambasadori u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, tu Raguž ne bi imao jezične barijere, a s obzirom na to što je sve odradio za Čovića, morao bi mu to napraviti za kraj političke karijere. Svatko bi volio takva slabića za protivnika! S obzirom na političku prošlost, Raguževo Zubakovanje, lutanja sa Jurišićem, kafanski liberalizam sa Rasimom Kadićem, onda nije niti čudan njegov nagli povratak u stranačke aktivnosti, koje neki ipak tumače dvojako. Potopiti stranku i Čoviću dokazati lojalnost ili žrtvovati mladog i perspektivnog Cvitanovića za još jedan mandat u državnim strukturama, ma koliko to stranku koštalo i unazadilo, Ragužu bi bilo opravdano. Hoće li taj scenarij biti realiziran, hoće li ga Cvitanović prepoznati i oduprijeti se ili je spreman za jednu rano ugašenu političku karijeru, to tek treba vidjeti.

Rasplet tih događaja ipak je lakše predvidjeti od onoga što sve čeka Slavena Raguža. Nesporno je da mladi Raguž ima i viziju i potencijal političara koji je trebao predstavljati budućnost, možda i sadašnjost, hrvatskog vodstva u BiH. Kako rekosmo, naivno se prepustio jeftinom kameleonu Boži Ljubiću i neuništivom račundžiji Josipu Merdži jer je previdio da ne postoji politička opcija koju Božo ne bi prihvatio samo da ostvari osobnu korist.
Možda je Slaven Raguž nasjeo i na rodbinsku povezanost svoje mame sa Božom Ljubićem? Možda je ta rodbinska relacija s Martinom Ragužem i Božom Ljubićem presudila još jednoj hrvatskoj šansi? Šansi da Slaven Raguž bude, ponovit ćemo, ono što može i treba biti, jedan od onih koji bi u budućnosti ili već danas, kreirali politiku i položaj Hrvata u BiH. Oči moraju sami otvoriti i Slaven Raguž i Ilija Cvitanović, znanje sigurno imaju, političku drskost moraju pokazati, tu im nitko ne može pomoći, ili su spremni biti samo statisti u lošoj političkoj predstavi već navedenih režisera.
 U matematici, Hrvatska republikanska stranka plus HDZ 1990 jest jednako HDZ BiH ili Božo Ljubić plus Martin Raguž jest jednako Dragan Čović, vidljivo kao dan tu Slavena i Ilije nema!


koyot
http://koyot.blogger.ba
03/03/2017 00:33