beats by dre cheap

LJUDI OD ZANATA

(NE)LJUDI OD ZANATA


Stalnim prizivanjem navodne nemani bosnjastva dobiva se dojam da Hrvati nisu u stanju izgraditi nacionalni i drzavni identitet ako se prethodno ne definiraju kao neprijatelji bosnjaka. A ako nema Bosnjaka onda ih treba izmisliti. Mozda razlog sveobuhvatnoj antibosnjackoj fiksaciji lezi u tome sto politicku klasu u Bosni i Hercegovini, od 1991., pa do dandanas, cine bivsi komunisti,udbasi i bivsi Jugoslaveni kojima je nemoguce krenuti u rat protiv samih sebe.

 Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

 Komunizam je pojam koji ima više značenja tj. može se koristi za opisivanje socijalnog i ekonomskog sistema, ideologije koja podržava takav sistem ili političkog pokreta koji pokušava sprovesti uvođenje komunističkog sustava. Komunizam su definirali Karl Marx i Friedrich Engels 1848. u knjižici sa naslovom "Manifest Komunističke partije" koja je bila prvo objavljena u Londonu. Komunistički manifest je definirao utopiju - komunizam gde svi rade i uzimaju prema svojim potrebama, a u takvom društvu ne postoji privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju , kapitalizam a funkcija države polako odumire. Mnoge ideje koje su Marx i Engels iznjeli nisu bile nove i one su se pojavile prije u dijelima Platona ("Država"), te u dijelu sir Thomasa Morea ("Utopija"), no oni su uskadili te ideje sa tadašnjim vremenom i shvaćanjima. Komunistički manifest je nastao iz kritike tadašnjeg kapitalističkog društva i rastuće industrijalizacije u Europi i u SAD. Komunistički manifest je doveo do stvaranja komunističkih pokreta u mnogim zemljama, i u ranom 20. stoljeću je postala osnova boljševizma i Treće internacionale. Ideje komunizma u interpretaciji Vladimira Iljiča Lenjina dovele su do stvaranja Sovjetskog saveza i kasnijem rasprostranjenju socijalizma kao državnog poretka u mnogim zemljama svijeta (vidi Popis socijalističkih država). Komunizam kao društveni poredak nikad nije stvoren u nijednoj zemlji već samo Socijalizam kao prelazna ili niža faza Komunizma

MILORAD DODIK,DRAGAN COVIC,BAKIR IZEDBEGOVIC
 

To su baje nacionalnih torova.
 Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

 Antikomunizam je zajednički naziv za ideologije, grupe, organizacije ili pojedince koje karakterizira suprotstavljanje komunizmu, bilo kao ideologiji ili političkoj praksi. Za antikomunizam je karakteristično da njegovi predstavnici obično dolaze sa desne strane političkog spektra. Historijski, ekstremni antikomunizam bio je profašistički orijentisan.[1] Ipak, antikomunizam može uključivati širok raspon političkih ideologija, od radikalnih fašista, preko relativno umjerenih zagovornika konzervativnih i liberalnih ideja, pa sve do sljedbenika socijaldemokracije. S obzirom da komunizam ima neprijateljski stav prema religiji, većina vjerskih fundamentalista su antikomunisti; zbog komunističkog inzistiranja na republikanstvu antikomunizam također predstavlja karakteristiku monarhista; ovisno o okolnostima, antikomunisti mogu biti i nacionalisti. Antikomunizam može dolaziti i sa lijeve strane političkog spektra, za što kao primjer mogu poslužiti socijaldemokrati ili anarhisti.

 Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Antifašizam je zajednički naziv za sve grupe, organizacije i ideologije koje se suprotstavljaju fašizmu i nacizmu, neofašističkom i neonacističkom pokretu i njihovim ideološkim obrascima.[1] Izraz je u upotrebu ušao od sredine 1920-ih kada je označavao protivnike italijanskog fašizma, režima koga je u Italiji uspostavio Benito Mussolini; kasnije se počeo koristiti za režime i pokrete koji su u njemu pronašli određenu inspiraciju, a od kojih je najpoznatiji njemački nacionalsocijalizam. S obzirom da su se ti režimi vezivali uz Sile Osovine u drugom svjetskom ratu , izraz "antifašizam" je postao jedan od zajedničkih nazivnika za njima suprostavljene Saveznike. Takvo shvaćanje se zadržalo i godinama nakon rata, odnosno antifašizam se smatra jednom od univerzalnih vrijednosti o čijoj pozitivnoj konotaciji postoji najširi mogući konsenzus. Antifašizam spada među ključne istorijske pojmove XX veka. Njegova borba na život i smrt sa fašizmom, koja je trajala više od 20 godina, mobilisala je desetine miliona ljudi i ostavila dubokog traga u društvima na svim kontinentima. Iako je antifašizam u ratnom sukobu odneo pobedu, veruje se da pretnja od fašizma nije nestala i da se, samim tim, antifašizam ne može prepustiti ropotarnici istorije.[1]

 Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

 Neofašizam je ideologija koja se javlja nakon Drugog svjetskog rata, sadrži bitne elemente fašizma, te sa njime čini kontinuitet. Oznaka neofašizma može se primijeniti na skupine koje izražavaju određeno divljenje prema Benitu Mussoliniju, Adolfu Hitleru ili bilo kojem drugom fašističkom vođi, fašističkoj državi ili pokretu. Neofašizam obično uključuje ultranacionalizam, populizam, antiimigracijsku politiku ili, ponegdje, politički nativizam, antikomunizam, te protivljenje parlamentarnom sistemu i liberalnoj demokraciji. Označavanje neke grupe kao neofašističke može izazvati burnu rekaciju, pogotovo ako se pojam koristi kao politički epitet. Neki režimi nakon Drugog svjetskog rata opisani su kao neofašistički zbog svoje autoritarne prirode, a ponekad i zbog svoje fascinacije i simpatije prema fašističkoj ideologiji i ritualima.

Strah kao psihološko-društveni temelj vladavine karakterise autoritarne i totalitarne rezime . Pozivajuci se na Frojdov koncept da je svako drustvo izgradjeno na odricanju od poriva, prevashodno seksualno-erotskih, njemački kriticki teoreticar prava i politike, Franc Nojman, zakljucuje da u procesima socijalizacije i normiranja drustvenih odnosa ljubav biva zamjenjena represijom (potiskivanjem), sto za posljedicu ima fobicnu reakciju – strah. „Odricanje od poriva i kulturna tendencija ogranicavanja ljubavi operiraju na svim stupnjevima drustva... Freud je i sam izvorno izveo strah iz represije libidinoznih impulsa i u njemu nazreo automatsku transformaciju energije poriva“ (Nojman, Strah i politika). Manifestni oblik ovih potiskivanja javlja se kao strah od opasnosti, sto nosioci politicke vlasti vrlo dobro znaju iskoristiti. Naime, oni najprijee zastrasivanjem djeluju na mase ubjedjujuci ih u bespomocnost u odnosu na prjetnje sto dolaze od (cesto izmisljenog) neprijatelja, manipulisuci tako njihovim osjecanjima i stavljajuci ih u situaciju trazenja spasa u hiperidealizovanom vodji kao jednoj nadljudskoj i obogotvorenoj pojavi. Buduci da im je nametnut strah od proganjanja, nastao usljed „zavjere“ zastrasujuceg „neprijatelja“, masama preostaje da se u identifikaciji sa vodjom „spasu“ od opasnosti i tako steknu navodno osjecanje sigurnosti. „Ta je indicija slika povijesti kojom se sluze mase i vodje. Moze ju se oznaciti kao urotnicku teoriju povijesti. To je slika povijesti lazne konkretnosti.“ Ona omogucava odredjenu tehniku vladanja u kojoj se strah koristi kao sredstvo indoktrinacije i instrumentalizacije masa. Prepustanje sopstvenog Ega ubjedjivackom propagandnom procesu laznog predstavljanja stvarnosti i iluzornih zavjera aktivira mehanizme psihickog unazadjivanja, sto dovodi do obezlicenja pojedinca i njegovog utapanja u masu. Ovo kretanje unazad u psihickom razvoju individuuma sada radja potrebu za jednom nadredjenom figurom koja preuzima navodnu zastitnicku ulogu, cime se postize afektivno identifikovanje mase sa vodjom. Stvara se utisak da strah moze biti „nadvladan pomocu identificiranja s vodjom-demagogom, totalnim odricanjem Ega na korist vodje i njegove klike kojih istinski interesi ne moraju biti nuzno podudarni interesima masa.“ Ova analiza masovne psihologije vlasti umnogome je podudarna sa onim što i Erih From izvodi u svojim istrazivanjima. Naime, on ce tvrditi da nedozreli (pa time i neproduktivni) pojedinac, u vidu slabog Ega, svoje utociste pronalazi u grupi, kojoj, predajuci svoje potencijale, u potpunosti pripada, depersonalizujući sebe i gubeci vlastitu individualnost. Novina Nojmanove pozicije izucavanja odnosa psihologije i politike u stvaranju antidemokratskih sistema je u tome sto on, osim straha od drustvenog otudjenja i drustvene degradacije, za zasnivanje poistovecivanja obezlicene mase sa vodjom pronalazi jos jedan razlog – politicko otudjenje. Ono je manifestovano ustezanjem od bilo kakvog vida ucesca u politickim procesima, a Nojman ga izjednacava sa politickom apatijom. Njeno je prisustvo plodno tle za nicanje antidemokratskih rezima i karakterisu je tri vida politickih reakcija: (1) nezainteresovanost za politiku; (2) shvatanje da je politika tu samo da bi uspostavila red u drustvu; (3) svjesno odbacivanje reflektovanja i mogucnosti izmjene politickog sistema, jer pojedinac smatra da on kao jedinka u njemu ne moze nista promjeniti. „U svim pravilima ta apatija vodi, kada operira unutar socijalnog otudjenja, do parcijalnog paraliziranja drzave i otvara put cezaristickom pokretu koji, preziruci pravila igre, iskoriscuje nesposobnost gradjanina za individualno odlucivanje i kompenzira gubljenje Ega identificiranjem s cezarom.“ Time su sasvim odrješene ruke formiranju autoritarnog vođstva, a za sopstveno održavanje ono će se okoristiti institucionalizovanjem straha kako bi mase bile drzane u pokornosti i ubjedjivane u stalnu opasnost od svakojakih neprijatelja. Izlaz iz ove situacije – na usko psiholoskoj ravni shvacene kao regresija u infantilnost, a na antropoloskoj kao obesvescenost i obezlicenje covjeka – Nojman sagledava u ulozi i djelovanju intelektualaca. U kriznim momentima njihova je reakcija prva na ispitu, jer bi trebalo da predstavljaju najsvjesniji dio drustva, pa je i odgovornost za prepoznavanje opasnosti utoliko veca. Stoga oni ne bi smjeli da zasute, nego da glasno progovore i pisu. Po Nojmanovom vidjenju takvo sto je moguce kroz jedno idealisticko rjesenje kakvo nudi Fridrih Shiler u svojim „Pismima o estetskom vaspitanju covjeka“, dakle, oplemjenjivanjem i odgajanjem karaktera putem umjetnosti. Umjetnik svojim stvaralastvom moze u potpunosti nadvladati strah. „Tako za nas kao pripadnike univerziteta i gradjane ostaje dvostruki napad na strah, a za slobodu: odgoj i politika... Samo nasom odgovornom odgojnom i politickom djelatnoscu iz rijeci idealizma moze nastati povijest“, sto ce reci – realno dogadjanje u vremenu kao djelotvorna akcija samosjvesnih pojedinaca. Drugim rjecima, uz demokratski etos obicnih ljudi biće moguće uspostavljanje sustinskog demokratskog poretka. To bi upravo značilo i nužno ukidanje autoritarnosti, posto „autoritarni element olaksava nastanak diktature“ (Nojman, Biljeske uz teoriju diktature) i predstavlja negaciju istinskih demokratskih procesa zapadne politicke tradicije, a legitimnog i dosljednog nasljednika ovih pozitivnih procesa Nojman vidi u demokratskom socijalizmu, zalazuci se za njegovo uspostavljanje.

A narod,raja,kmetovi,intelektualci,studenti,radnici seljaci ,ko god ima za kartu u jednom smjeru bjezi od pakla....osta samo sirotinja,beskicmenjaci koji bespogovorno slusaju mjuzu velikih vodja,njihova bliza rodbina i uhljebi

koyot
http://koyot.blogger.ba
25/11/2016 02:38