koyot

.PRIJE NEGO ŠTO PROKOMENTARIŠEŠ MOJ ŽIVOT MORAT ĆEŠ DA GA PROŽIVIŠ. BITNO MI JE SAMO MIŠLJENJE LJUDI DO KOJIH MI JE STALO. ŽIVOT JE KRATAK DA BIH VOLIO ONE KOJI TO NE ZASLUŽUJU.JA SAM ONO ŠTO JESAM A NE ONO ŠTO DRUGI ŽELE.

02.09.2014.

PUKO SAM.

Neki su se  se zapitali zasto tri nastavka o fra Dadi?drugi popljuvali me ,jebali sve po spisku,proglasili idiotom "ko ce ovoliki tekst citat"
i sta sve niste napravili prije nego sto ste prebacili sa stranice duge ko "magistrala sunca".Sada kad ste se malo ohladili,kad ste prespavali da ja Vas upitam.Imaju li Vasa djeca ikakve perspektive u ovom usranom drustvu puno jebeni pokvareni,podmitljivi,lopovskoidiotskih politicara spremni otet zeni djete iz utrobe za svoje politicke ciljeve i profit? Imaju li Vasa djeca buducnosti na ovom ukletom balkanu?
Ma pun mi je kurac idiota koji mi pisu da nisam stavio zarez ili zapetu,tacku ili tocku,malo i veliko slovo pobrko tekst ti je mutan,dug,itd,itd...sve su moje  pravopisne greske vidjeli.Ja sam sutio i sutio pa sam napokon eksplodirao.Dragi moji kriticari vec dvadeset godina unistajete svoju djecu glasajuci za kriminalce i lopove,,,ja pisem.Vec dvadeset godina Vas pljackaju i otimaju privatnu i drzavnu imovinu...ja pisem.Vec dvadeset godina nesmite posevit svoju vlastitu zenu dok nepitate Vase ljubljene VODJE...ja pisem.A Vi???? sta ste do sada napravili da zestitite svoju djecu i buducnost Vase djece? Nista osim KRITIKA prema mojoj gramatickoj anafabelti...bas nista.
Zato sam pronasao jos jedan tekst kojim cu Vam potkrijepit moje tvrdnje.




Kriminal je drugo ime Čovića




















Kriminal je drugo ime Čovića

Hrvatski je narod u Bosni i Hercegovini danas u teškoj, ali ne u bezizglednoj situaciji. Hrvati se u BiH zbog loše politike, koja se prema njima vodila posljednjih dvadeset godina, prvenstveno iz Zagreba, Gruda, Mostara, Banje Luke i Sarajeva, nalaze u stanju potpune dezorijentiranosti.

Glavni je problem što nas već godinama predvode političari kojima su puna usta hrvatstva, a koji su ovaj narod i ovu zemlju gurnuli u zapećak evropskih političkih i ekonomskih tokova - izjavio je fra Petar Jeleč, profesor na Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu u intervjuu za San.

San: U zadnjih petnaest godina političari su narodu bili „taxi služba", vozajući ga ustravljenog, uvijek pod tezom presudnosti, od nemila do nedraga. Je li se narodu od svega zamantalo?

Fra Petar Jelač: "Potpuno ste u pravu u toj svojoj konstataciji, jer hrvatska „stožerna stranka" od samog početka dobiva izbore na plašenju i homogeniziranju naroda. Prešli smo tako dug put od Herceg-Bosne, „opredjeljenja ili istrebljenja", „hrvatskih samouprava", „trećih kanala", a sad je aktualna floskula o trećem entitetu koji će HDZ stvoriti nikada, a pitanje je hoće li i tada. Naš narod je opljačkan, raspamećen, osiromašen, ali ni on u svemu tome nipošto nije nevin. Dapače, vrlo je odgovoran za stanje u kojem se nalazi, jer svoje povjerenje uvijek iznova poklanja onima koji ga najviše varaju i potkradaju.

Sjetimo se samo raznih jelavića, bendera i mnogih drugih revnih „boraca" za hrvatstvo u BiH koji su s milijunima opljačkanih eura pobjegli u Hrvatsku, gdje žive na visokoj nozi, „boreći" se za interese svoga naroda sa sigurne zagrebačke udaljenosti, poput nekih vrlih hercegovačkih „intelektualaca". Vjerujem da neće proći mnogo vremena da i današnji „stožernik" napravi taj „domoljubni čin" bježanja u „rezervnu domovinu", onog trenutka kad izgubi potporu dijela korumpirane međunarodne zajednice kojoj odgovara jedan takav ucijenjen čovjek na čelu hrvatskog naroda s kojim može raditi što god zaželi.

Pored njega su tu i drugi poznati i manje poznati stožerni pronevjeritelji budžetskih sredstava poput Nike Loznančića, Ive Mire Jovića, Davora Čordaša, nesuđene predsjednice i stručnjakinje za uništavanje „Livnobusa" i mnogi drugi „branitelji" hrvatstva, tj. vlastitih nekretnina i bankovnih računa.

San: U BiH su Hrvati su nakon petnaest godina na početku, ali brojčano manji i u svemu siromašniji?

Fra Petar Jelač: "Kriva je, prije svega, velikosrpska agresija koja je pokrenula kotač zla na ovim područjima (ta se istina u ovoj politici tzv. regionalne suradnje želi zaboraviti i relativizirati), a njoj uz bok odmah ide bešćutna i nemoralna politika Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Mate Bobana prema ovoj zemlji i njezinim stanovnicima. Budući da smo neobično skloni zaboravu, tu činjenicu treba stalno ponavljati, jer su ti ljudi uništili budućnost nekoliko generacija ove zemlje.

Smatram da je u vođenju njihove politike prema Bosni i Hercegovini i bosanskim Hrvatima, koja je čitavo vrijeme išla na ruku jedino velikosrpskoj politici (o čemu postoji mnoštvo dokaza, stenograma, intervjua), veliku ulogu odigrao i KOS. Kontinuitet te politike preživio je u današnjem HDZ-u i zato ovo zbližavanje na relaciji Dodik-Čović ne treba nikoga čuditi. Samostalne hrvatske politike u Bosni i Hercegovini nije zapravo nikada bilo, jer su se predugo bespogovorno slušale naredbe koje su dolazile iz Zagreba.

Ni „zli komunisti", na koje inače mnogi vole svaljivati krivnju za sva zla koja su zadesila Hrvate, u svojih 45 godina vladavine nisu ni izbliza nanijeli toliku štetu Hrvatima koliko je to učinila politika HDZ-a u svim svojim varijantama, brojkama i slovima. Sumirano, smatram da je sistemska pogreška učinjena početkom devedesetih godina, kad je došlo do "sječe glava" ovdašnjih političara i instaliranja poslušnika zagrebačke i hercegovačke političke klase koja se uopće nikada nije brinula za interese Hrvata na čitavom teritoriju ove zemlje.

San: Je li Dragan Čović, kao političar, stožernik kako voli sam kazati, Hrvata u BiH?

Fra Petar Jelač: "Dragan Čović je ogledni primjer nemoralna političara koji se odlično snalazi u svakom sistemu, kojem je glavni cilj u životu ostajanje na vlasti zbog gomilanja osobnoga bogatstva i zaštite od kaznenih progona. Za vrijeme Jugoslavije bio je vjerni vojnik komunističke partije i kao takav je dospio na visoko mjesto u mostarskom „Sokolu" u kojem je „mudro" čekao rasplet ratnih zbivanja kako bi se opredijelio na stranu koja mu je obećavala daljnji opstanak na visokim položajima u društvu i u politici.

Dok su avioni JNA bombardirali i rušili hrvatske gradove i sela, „njegova" tvornica ih je revno servisirala i popravljala. Onda je okrenuo ploču i danas se postavlja kao mjera hrvatstva i određuje tko je dobar, a tko loš Hrvat. Ovih dana se žali kako mu - k'o biva - prijete da će biti „kriminaliziran i uhićen". Kriminal je drugo ime za Čovića, ali u ovakvoj konstelaciji snaga i državnom uređenju može biti potpuno miran.

U nas, naime, policija uhićuje uglavnom samo sitne kriminalce, koji obiju trafiku i ukradu nekoliko stotina maraka i koju šteku cigareta, dok su oni koji kradu milijune proračunskih sredstava redovito ugledna i priznata gospoda iz sva tri naroda, uvijek dobro došla i u prve redove naših crkava i džamija. Čović je svu svoju rušilačku energiju, uz pomoć Večernjaka i dijelova Crkve, usmjerio isključivo na antagoniziranje Hrvata i Bošnjaka, čime samo nastavlja politiku Mate Bobana i Ante Jelavića.

Dok je „hrvatskih političara" poput Dragana Čovića, Ive Mire Jovića, Borjane Krišto, Davora Čordaša (nastavite niz i nećete pogriješiti spomenete li bilo koga iz „stožerne stranke") Dodik može mirno spavati, jer mu HDZ brani Republiku Srpsku bolje od njega samoga.

Definitivan poraz politike HDZ-a

Fra Petar Jelač: "Borba za interese naroda je redovno pokriće za najveću pljačku tog istog naroda. Usporedite li imovinske kartice naših bosanskohercegovačkih političara prije njihova ulaska u politiku i vidite kolikim ogromnim financijskim sredstvima, kućama, vikendicama, stanovima, inozemnim računima raspolažu ti do jučer prosječni građani ove zemlje, stvari su više nego jasne.

Onaj tko vjeruje da se Dragan Čović ili Božo Ljubić bore i za što drugo osim za vlastite fotelje i materijalni probitak, u velikoj je zabludi. Tako se u „stolnom gradu svih Hrvata" sastala proširena Dodikova koalicija, kojoj je uz dvije sestrinske stranke HDZ i SDS pristupio još jedan „veliki borac" za ravnopravnost Hrvata, bezlični Božo Ljubić. Taj igrokaz što su ga Čović i Ljubić izveli sekundirajući glavnim nositeljima velikosrpskoga projekta u BiH (Bosić-Karadžićevu SDS-u i Dodikovu SNSD-u), predstavlja definitivan poraz hrvatske politike u BiH koja je pala na najnižu točku u svojoj povijesti, postajući puki objekt srpske Dodikove politike daljnjega uništavanja ove zemlje, cementiranja RS-a i ponižavanja žrtava velikosrpske agresije.

Tragikomična je izjava Bože Ljubića po kojoj on i Čović stoje na „zadnjoj liniji obrane hrvatskoga subjektiviteta". Hrvate s ovakvim „braniteljima" poput Čovića, Ljubića, Bosića i Dodika očekuje „veoma svijetla budućnost" i ne treba se stoga više brinuti za njihov „subjektivitet" koji su oni požrtvovno branili i „obranili" svih ovih godina otkad su na vlasti. Božo Ljubić je ovim potezom potpisao „smrtnu presudu" svojoj stranci i bespovratno je uputio prema konačnu uništenju i utapanju u Čovićev HDZ, čime se zapravo i on sam vraća korijenima iz kojih je poniknuo, u jednu i jedinu „stožernu stranku svih Hrvata".

Čović mu je prije koji dan namještanjem Vilima Primorca za predsjednika uprave HT-a Mostar već pokazao gdje mu je mjesto, što je samo početak priče, jer će Ljubić vrlo brzo osjetiti i druge „čari" sporazuma sa „stožernikom" koji će ga odbaciti kao zadnju krpu čim mu uništi stranku i čim ga više ne bude trebao za ostvarenje svojih ciljeva. A neće se doduše morati previše ni truditi da to učini, jer Ljubić sam više nego uspješno odrađuje za njega taj posao.

No, prema fotografiji iz Večernjaka od 23. studenoga hrvatski narod u BiH ne treba se previše brinuti, jer su Čović i Ljubić za svoju „vizionarsku politiku" dobili potporu nasmijanih hercegovačkih franjevaca, točnije njihova provincijala fra Ivana Sesara i „uglednog" večernjakovca fra Ike Skoke.

Onaj narod koji ima „ovakvu omladinu", pardon, ovakav kler i političare „ne treba se brinuti za svoju budućnost". Nedostajala im je još samo ekipa iz Hercegovačke banke, na čelu s fra Ivanom Ševom i Antom Jelavićem, pa da predbožićna idila u mostarskom franjevačkom samostanu bude kompletna.

Ne bi me iznenadilo kad bi uskoro uslijedio i „prepad" na Vrhbosanski ordinarijat i Franjevački provincijalat u Sarajevu, kako bi osovina Čović-Ljubić-Bosić i Dodik dobila i službenu javnu potporu svih instancija Crkve za daljnje uništavanje budućnosti hrvatskoga naroda i Bosne i Hercegovine kao države", rekao je fra Petar Jeleča u intervjuu za San.
 
30.08.2014.

FRA DADO MILAS COVJEK BEZ STRAHA (DIO III)

Fra Dado Milas: Hvala, oprostite i zbogom



Hvala, oprostite i zbogom. Tri velike riječi, koje se zajedno sretnu samo u rijetkim trenucima.

Fra Dado Milas: Hvala
Osjećam potrebu da se i posljednji put na ovaj način očitujem o nekim stvarima koje su se dogodile, koje se događaju i koje će se događati u bližoj ili daljoj budućnosti.

Volim C. S. Lewisa i volim njegove "Kronike iz Narnije" i tamo na jednom mjestu (peti nastavak) Aslan govori djeci: "U vašem svijetu imam drugo ime. Vi me morate naučiti poznavati po tom imenu. To je i glavni razlog zašto ste dovedeni u Narniju, tako da me, poznavajući me ovdje nakratko, možete bolje poznavati tamo."

Odbijam vjerovati u slučajnosti.

Ja sam u Mostaru proveo posljednje skoro tri godine. Bilo mi je jako lijepo. I sad nisam uopće ironičan. Zavolio sam Mostar kao da mi je Ljubuški. Uzvratio mi je. I dogodio se booom pozitive i lijepih stvari. Mostar me cijelog obilježio.

Hvala. Hvala vam na svemu. I na dobrim i na lošim stvarima. Utjecali ste na mene i izmijenili me na bolje. Sve što sam radio, radio sam iz srca i uvjerenja. Pokušao sam vam svima biti što bliži i pokušavao sam vam i djelima izreći sve ono što sam riječima govorio. Trudio sam se da sve ono što sam god napravio bude na korist i društva i Crkve. Žao mi je što su moja djela nekad znala biti krivo protumačena. Moj pogled je tu malo zanimljiv. Živim u uvjerenju da Gospodnja milost dolazi besplatno čak i onima koji je ne zaslužuju, a ja sam prvi jedan od takvih. Pokušavao sam ovdje, na svoj skroman način, koji je ponekad malo atipičan i vama čudan, naštimati taj ton milosti. U posljednjih nekoliko godina nisam se štedio ni sekunde. I ne kajem se.

Oprostite. Vama koji me znate već je poznato da sam jako temperamentna osoba i da previše ne marim za taktičnost. Ako sam nekoga u nečemu povrijedio, ispričavam se. Nadam se da ste svjesni da mi nikad nije bila namjera nekoga povrijediti. Ako ima takvih, oprostite mi. Ako pak mislite da sam vas nečim povrijedio, a zapravo imate labilan ego i papčine ste, neću vam se ispričati, nego bih vas radije potaknuo da se, uz dužno poštovanje, jel, malo preispitate. Jer nije ni đavo crn, koliko smo mi sami neodgovorni. S druge strane, svima onima koji su me na bilo koji način povrijedili, također opraštam. Jer kroz život sam naučio da se ne isplati nositi na sebi tako težak teret.

Hm. Iako bih možda trebao malo pričekati s ovim, mislim da ovo trebate znati. Ja sam odlučio otići. Kažu neki da je pohvalno boriti se protiv vjetrenjača te da je don Kihot moćan i zanimljiv čovjek. Nije. Dok Kihot je psihički poremećena osoba koja je jurišala na vjetrenjače misleći da je nešto drugo u pitanju. Ne želim biti don Kihot, jer nisam puk'o. Barem ne još uvijek.

Ja sam definitivno odlučio otići. Ne mogu više biti franjevac i svećenik. Jednostavno nisam više "taj" i osjećam da to nije više moj put. Trebam još napomenuti da odlazim sam, te da me nitko ne tjera. Pokušajte nikoga ne okrivljivati za ovu moju odluku.

Što se tiče moje odluke, konačna je. Ja sam umoran i potreban mi je odmak od svega onoga što me opteretilo, odmak od svega onoga što me guši i što mi ne da mira. Ovdje bi dobro bilo citirati Tolstoja: "To da sam se ja odrekao Crkve koja sebe naziva pravoslavnom, potpuno je točno. Ali ja se nje nisam odrekao zato što sam ustao protiv Gospoda, već, naprotiv, samo zato što sam svom svojom dušom želio da mu služim." Ja i nisam baš radikalan kao Tolstoj. Ostajem u Crkvi, ali na malo drugačiji način.

I, na koncu... U2 ima onu moćnu pjesmu "I still haven't found what I'm looking for". Volim tu pjesmu, jer poistovjećujem se s riječima. Tražim ono nešto. Baš tražim... Ali nisam ga ovdje našao. Tražit ću i dalje... Za dva tjedna odlazim u Austriju i tamo ću nekako na određenoj distanci pokušati dokučiti kuda i kako dalje. Hvala vam što ste bili dio mog traženja.

Malčice me jest strah svega onoga što je preda mnom, ali ne dopuštam da me taj strah blokira. Sjetite se ponekad za mene pomoliti. Molite se također i za sebe: za dar otvorenog srca i uma. I budite hrabri.

Zbogom.

Fra Dado Milas odlazi, u suzama se pozdravio s framašima

Franjevac Dalibor Milas, koji je u kolumnama javno iznio neslaganje s politikom HDZ-a BiH, sinoć je održao posljednji susret za mlade u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru.

Barem se to može iščitati iz njegova facebook statusa. Milas je napisao sljedeće:

Moram priznati da mi se večeras na posljednjem susretu malčice bilo skupilo, a ne volim baš puštati suze u javnosti.

Slažem se s onom Mešinom mišlju da je život izbor, a ne sudbina. Jer običan čovjek živi kako mora, a pravi čovjek živi kako hoće. Život na koji se pristaje bez otpora jest bijedno tavorenje, a izabrani život jest sloboda. Čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem. To je to. I to je, što bi rek'o onaj Džamonjin aga, "moj problem."

Još jednom, zahvaljujem svima na svemu. Ako sam nekoga bilo čim povrijedio ili uvrijedio, ispričavam se. Nije nikad bilo zle namjere. Oprostite. I, na koncu, još jedna velika riječ. Hvala.

Hvala vam na vašoj otvorenosti. Na svim vašim riječima i druženjima. Hvala vam na vašim osmjesima. Pa čak i na vašim suzama. Suze su jako dragocijene. Hvala vam što ste ih znali sa mnom podijeliti. Hvala vam što ste mi u praksi pokazali da nada postoji i da je ljubav još uvijek živa.

Što se samog mene tiče i onoga što me čeka, Jean-Jacques Rousseau je u svojim "Ispovijestima" dobro napisao: "Počinjem pothvat kome nikada nije bilo primjera i u kojemu me neće nitko nasljedovati. Hoću da svojim bližnjima potpuno istinito prikažem jednog čovjeka, a taj ću čovjek biti ja. Ja sam."

Dakle, ne umirem (barem ne još uvijek), nego sam tek sad - živ. I uvijek ću biti tu negdje. Ne možda na način na koji ste očekivali, ali ipak tu.

Želim vam još na kraju kazati da uvijek njegujete svoj odnos s Bogom, jer sve će otići i sve će proći, ali jedino On ostaje. Hvala vam još jednom.

O razlozima svog odlaska, navodno u Zagreb, Dalibor Milas ne želi govoriti. Kako bi i govorio, kad ga je sloboda govora i razmišljanja, koju je mislio da ima, uvukla u neviđene pritiske. Koliko košta sloboda mišljenja i govora u Hercegovini zadnjih dana postaje sve jasnije.

Doticnog svecenika ne poznajem,ali covjek koji se odvazio govoriti istinu i kritizirat nesposobnu,bahatu,nepotistickokriminalnu vlast i celnike partija zasluzuje RESPEKT.

Dado hvala Ti na svom nesebicnom doprinosu koji si dao u raskrinkavanju crkvenih i politickih beskicmenjaka i olosa.

30.08.2014.

FRA DADO MILAS COVJEK BEZ STRAHA (DIO II)

Fra Dado Milas: Oni koji su mi prijetili, trebali su biti pametniji

Gdje sam pogriješio?
Fra Dado Milas: Oni koji su mi prijetili, trebali su biti pametniji

''Ja sam optužen da opstruiram borbu za 'hrvatske nacionalne interese'. Em sam ispao manji Hrvat od ostalih 'velikih Hrvata', em sam čak ispao i manji katolik, jer u tom nekom religijski nazadnom društvu biti katolik znači biti Hrvat'', rekao je u intervjuu za Oslobođenje fra Dalibor Milas, franjevac u Hercegovačkoj provinciji.

Fra Milas navodi kako se čak i molilo za njegovo obraćenje, što je, kako kaže, samo po sebi, apsurdno i čudno.

Govoreći o prikupljanju pomoći, fra Milas je rekao će biti potreban tsunami pomoći da se ljudima život vrati u normalu, ali se osvrnuo i na Mostar.

''U Mostaru pola stanovništva živi na rubu egzistencije. Pitanje je treba li se i u Mostaru dogoditi neka očita katastrofa da bi i ti ljudi nešto pojeli?'', rekao je fra Dado.  

''Da su oni koji su mi prijetili i koji su me maltretirali u to vrijeme barem mrvu pametniji i mudriji, iskoristili bi moju pozitivnu kritiku i popravili svoje nedostatke. Ako nam je svima u interesu normalna i funkcionalna BiH, čiji će građani biti zadovoljni i sretni, u čemu je onda problem? Nije tu samo HDZ BiH problematičan. Neke su stranke još problematičnije i opasnije, ali ja, kao Hrvat, prvo pokušavam očistiti ispred svog praga. No, također je smiješna činjenica da bih od onih isti koji me napadaju i mrze vjerojatno sada bio čašćen i slavljen da sam na isti način 'očešao' Budimira, Komšića i slične'', naveo je Oslobođenju ovaj mladi franjevac, kojem je zbog medijskih istupa zabranjeno javno djelovanje.

Gdje sam pogriješio?

Ovaj franjevac kaže da je, kad mu je ''suptilno'' sugerirano da prestane pisati, odlučio to poštovati, ali da bi volio da se isti kriteriji primjenjuju na sve, a ne samo na pojedince.

''Ali nisu. Postoje oni koji mogu govoriti svašta i oni koji ne mogu govoriti ništa. Čovjek nekako u tom trenutku shvati da je zapravo ispao budala, na kojoj 'milicija trenira strogoću' za primjer drugima. Što se tiče navodnog kršenja zabrane, jedna od temeljnih odlika mog trenutnog života jest poslušnost. Ali čovjek prije svega mora biti poslušan Bogu. Moja osobna poslušnost je prvo samom Bogu. Smatram da svako ljudsko biće treba osluškivati Božju volju te, u skladu s njom, organizirati svoj život. To je osnova naše poslušnosti. Druga stvar, nitko od nas nije dijete. Odrasli smo ljudi, a prema odraslim ljudima se ne smiješ ponašati očekujući da oni tek tako budu poslušni. Ali opet bih volio da mi netko objasni gdje sam pogriješio? Ako sam stvarno pogriješio, volio bih da mi se to argumentirano objasni kako bih mogao popraviti samog sebe te biti još bolji nego što jesam'', naveo je fra Milas.
Dodao je kako u našoj zemlji postoji negativna sprega između političkih stranaka i vjerskih zajednica ''jer je uvijek lakše natjerati općinare i političare da rade ono što je korisno, nego li ih preodgojiti da zaista u svom radu nastupaju kršćanski i pro-ljudski, za što su i izabrani''.

Jesmo li mi poslani samo Hrvatima?

''S druge strane, i određeni su političari dobro proučili i crkvenu hijerarhiju i načine udvaranja crkvenim velikodostojnicima. Problem je i u tome što su se naše vjerske zajednice getoizirale i okrenule same sebi. Ja opet počinjem od 'svojih' jer u temelju evanđelja leži otvorenost. Postoji li kod nas institucionalna otvorenost prema drugima i drugačijima? Da parafraziram Isusa, jesmo li mi poslani samo Hrvatima i katolicima ili i ostalim ljudima i narodima?'', upitao je fra Milas.

Mostarski franjevac ističe kako su nepredviđene okolnosti poput poplava zbliže ljude, ''jer nesreća nema ni imena ni prezimena ni nacionalnosti''.

''No, ne bih želio ispasti defetist ako naglasim da će se nakon izvjesnog vremena naš život ipak vratiti u svoj ustaljeni tijek te će nas "poplaviti" dnevno-političke podvale na koje ćemo, kao i do sada svaki put, nasjesti'', rekao je fra Milas.

Zanimljivo je to, kaže on, kad se dogodi neka katastrofa, svi smo u istom sosu i skupa se izvlačimo.

''Ljudi su tada solidarni, jer je ipak pitanje života ili smrti, ali čim sve prođe, svatko se vraća uobičajenom životu i pažnju ti odvlače beznačajne gluposti kojima se raduješ kao da su ti bitne. A nisu. Problem i jest u glavi. Zahvaljujući ratnoj i poslijeratnoj retorici, koja je bombardirala ljude tezom o ugroženosti od drugih, ljudi su u svojim glavama zamislili da žive u gatalovskom getu u kojem je čovjek čovjeku vuk'', rekao je.

Zemlja je zapela

Fra Milas kaže kako misli da svatko od onih koji rade s ljudima, a pogotovo ljudi iz crkve i ostalih religijskih institucija, trebaju imati na umu da ljudi nisu poslani njima nego oni ljudima.

''Tu smo pozvani da mi pratimo njih, a ne oni nas te da ih na taj način usmjeravamo. Kod nas trenutno vlada stanje religijske oholosti i samodostatnosti: okrenuti smo sami sebi, a što je god okrenuto samo sebi osuđeno je na propast. To nam svjedoči i povijest crkve i povijest svijeta. Zato naglašavam potrebnu stalne edukacije, 'otvaranja očiju' te onog koncilskog 'prepoznavanja znakova vremena', jer ako naši religijski 'učitelji' ne žele učiti, na koji način onda misle poučavati?'', rekao je fra Milas.

Odgovarajući na pitanje može li se u BiH ostvariti život dostojan čovjeka i komentirajući činjenicu da ogroman broj mladih ljudi napušta BiH, fra Milas kaže kako je naš problem zapravo strukturalne naravi, što se trenutno i vidi na primjeru prirodnih nedaća koje su nas zadesile.

''Mi smo zemlja koja je zapela u svojoj post-socijalističkoj preobrazbi i pati od kroničnog nedostatka ljudskog kapitala - sposobnih, visoko obrazovanih i moralnih ljudi. Nedostaje nam razvijena građanska inteligencija i visoko profesionalan stručni kadar. Da bi se stvari pomaknule s mjesta, potreban je čitav niz godina. Zato nisam sklon mišljenju da će se stvari iznenada promijeniti na bolje. Potrebno je i vremena i ustrajnosti'', rekao je mladi hercegovački franjevac u intervjuu sarajevskom Oslobođenju.

 
30.08.2014.

FRA DADO MILAS COVJEK BEZ STRAHA (DIO I)

Članak zbog kojeg je fra Dalibor Milas izložen prijetnjama i maltretiranju

b_300_250_16777215_00_images_fra-dado.jpg

Fra Dalibor Milas poznatiji kao Fra Dado zahvaljujući svojim otvirenim istupima okupio je oko sebe zavidan broj mladih.  Jedan od njegovih članaka na hercegovina.info donio mu je kritiku i prijetnje vladajućih, a njegov Provincijalat javno se ogradio od njegovih istupa.

Fra Dado Milas: O fašistima i dizanju prave revolucije

Dođe mi da zapjevam neki od monumentalnih hitova o nesretnom životu i kletoj sudbi. Ali ne bih sad to. Predizborna godina je, nažalost, neizbježno razdoblje u kojem se redovito dogodi nešto što uzdrma temelje ionako klimavog državnog aparata.

GalerijaRevolucija nam je itekako potrebna, budući da ovaj ekonomsko-politički sustav nije sustav za ljude nego za pojedince. Revolucija nam je itekako potrebna ne zato što nemamo posla, ne zato što su zdravstveni i obrazovni sustav promašeni, ne zato što su nam političari korumpirani i (previše) sebični. Potreba za glasnom i jasnom artikulacijom svog očaja jest bila itekako potrebna, ali prosvjedi nisu imali jasan cilj, pa se svi ljudi nisu mogli s njima u potpunosti poistovjetiti. Ako se još uzme u obzir da su plemeniti prosvjedi kasnije poslužili kao sredstvo političke manipulacije, onda puno toga pada u vodu.

Piše: Fra Dado Milas/HERCEGOVINA.info

Sve ovo što se izdogađalo proteklih dana jest poraz jednog normalnog društva, ali budući da mi ni po čemu nismo normalni, tako je i ono što se dogodilo shvaćeno kao nešto jako pozitivno. Uništavanje zajedničkog dobra, manijačko djelovanje pod krinkom borbe za kvazi-zajedničku bolju budućnost te kukavička pljačka ne razlikuju „prosvjednike" od onih protiv kojih se bore. Sudeći po načinu djelovanja, zar ne dođemo na isto?

Umjesto (r)evolucije, dobili smo bezobrazluk, brbljariju i nedoučenost. Svi se pozivaju na "građanstvo" te svoju anarhiju nazivaju "građanskom revolucijom", a ponašaju se kao horda pijanih Čečena usred Moskve.

„Fašistički komunizam"

Bosni i Hercegovini je potrebna građanska, a ne kvazi-građanska revolucija. Čitao sam neki dan manifest ili ti proglas "Slobodne BiH" i citiram ovdje neka zanimljiva očekivanja.

Oni očekuju ostavke Bakira Izetbegovića i Nebojše Radmanovića te da Željko Komšić preuzme svu vlast. Da je riječ o nekome tko je politički „nevin", možda bih lako i progutao ovaj „zahtjev". Ali praviti revoluciju slobode i blagostanja, a na čelo te revolucije staviti osobu koja simbolizira svu nedemokratičnost ove države - ogroman je paradoks!

Dalje... Oni žele „izgradnju Bosanskohercegovačkog građanskog identiteta umjesto identiteta narodnosti". Što je s nama koji već imamo svoj građanski identitet? Zar nije čisti fašizam nametati nekome nešto što netko ne želi? Zar ja moram postati Bosanac da bih bio ravnopravni građanin ove države? E, ne bi ovo išlo...

Šlag na kraju: „Ostavka svih nacionalno-religiozno opredijeljenih političara." Zar ovo nije kršenje ljudskih prava? Zar jedan političar ne smije biti vjerski opredijeljen? Zar jedan političar ne smije biti ponosan na svoju naciju?

U zahtjevima prosvjednika lako se mogu primijetiti odlike fašizma, što mi je jako čudno jer su i sami na početku naglasili da se bore protiv svakog oblika fašizma. Ono što su Francuzi napisali prije par stoljeća zove se Deklaracija o pravima čovjeka i građana, a ne Deklaracija o pravima Francuza. I ako već ovi naši žele ljevičariti, neka se onda drže Francuske deklaracije. U njoj barem nema fašizma. Ali opet...

Teško je, nažalost, danas polemizirati o ovome s ljudima koji malo čitaju. Ako želite, dakle, dizati revolucije, onda čitajte. Ali, ako organizacije koje stoje iza ovih prosvjeda zaista uspiju u svojim namjerama, onda će stara Europa biti ponosna što na svom kontinentu ima pionirsku državu čiji bi se društveni model mogao komotno opisati kao „fašistički komunizam".

HDZ kao generator hrvatske političke krize

Nasilje nikad nije rješenje, jer zlo se ne može pobijediti zlom, niti se tama može "rasvijetliti" - tamom. Uzrok problema hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini je vječita potreba da bježimo od sebe te da svoj spas tražimo u drugima. Hrvatski narod živi u mentalnoj diktaturi HDZ-a koji je, ruku na srce, i kriv za 20 godina konstantnog tapkanja u mraku. HDZ je uvelike potpomogao društvo koje promovira mito i korupciju i tu istu korupciju čini jedinim mogućim načinom funkcioniranja koji je ljudima u BiH uništio i nadu i samopouzdanje. Ako već HDZ i dalje namjerava vladati hrvatskim korpusom u Bosni i Hercegovini, onda su mu potrebne nova vizija i novi politički programi, koji pretpostavljaju nove, kvalitetne i neiskvarene ljude.

Što se tiče Hrvata u Bosni i Hercegovini, već se više od dvadesetak godina BiH Hrvatima, poput hamletovskog „biti ili ne biti" pitanja, uporno nameće pitanje nacionalnog jedinstva, koje se kasnije pokazalo kao puka borba za održavanje HDZ-a na vlasti. Evo HDZ je i nakon ovih prosvjeda (još jednom) naglasio kako je ovo borba protiv Hrvata.

(Zlo)upotrebljavanje medija

Tako se naša monolitna politika svela na humanitarnu akciju spašavanja HDZ-a pod parolom „Jedinstvo Hrvata" s formulom jedan narod - jedan teritorij - jedna stranka - jedan vođa, pri čemu su političari očigledno dobro proučili i crkvenu hijerarhiju i načine udvaranja crkvenim velikodostojnicima. Pri tom ti dojučerašnji komunisti, danas smješteni u prvim redovima novoizgrađenih crkva, gdje ih kamera snima kako se nespretno pokušavaju prekrižiti, nisu pošteno ni prelistali Bibliju u koju se toliko kunu. Još uvijek živimo u klasičnoj diktaturi. Narod ništa ne zna. Televiziju skoro pa i nemamo, a dnevnim novinama upravljaju političari preko svojih marioneta. Uzet ću samo primjer portala Dnevno.ba koji je zaista dobro obavljao svoju medijsku dužnost, ali kad sam saznao da je Živko Budimir „kupio" portal kako bi (i on) imao svog konja za predizbornu trku, onda sam se zapitao postoji li uopće ijedan objektivan i neovisan medij na ovim prostorima i tko tu koga da ne kažem što?

Politička nomenklatura u BiH je, kao što i sami možete primijetiti, koncentrat postojeće ponude (bolje nemamo) te posljedica biračke potražnje (mi smo ih izabrali). Odraz volje većine ovdašnjih konzumenata biračkog prava i uzaludno je zavaravati se iluzijom da narod zaslužuje bolje, poštenije, odgovornije, kompetentnije političare od onih koje ima. Dobro smo i prošli. Vjerojatno zaslužujemo i gore. Jer, oni, narodni zastupnici, reflektiraju stanje svijesti i razinu temeljnih društvenih vrijednosti u zemlji ma koliko mi šutjeli o tome. Zar to nije bilo očito u paležu i uništavanju zajedničke imovine?

Revolucija znanjem i kvalitetom

Naš je problem zapravo strukturalne naravi. Mi smo zemlja koja je zapela u svojoj post-socijalističkoj preobrazbi i pati od kroničnog nedostatka ljudskog kapitala - sposobnih, visoko obrazovanih i moralnih ljudi. Nedostaje nam razvijena građanska inteligencija i visoko profesionalan stručni kadar. Da bi se stvari pomaknule s mjesta, potreban je čitav niz godina. Zato nisam sklon mišljenju da će se stvari iznenada promijeniti na bolje. Potrebno je i vremena i ustrajnosti.

Kratki vodič za pravu revoluciju

Evo na koncu i jedan dodatak s konkretnim koracima kako se to zapravo diže revolucija. Ovo je memento za one koji će, za promjenu, znati za što se bore.

1. Znati svoj cilj - to je srce svake revolucije. Ako revolucija nema svog cilja, samo će pogoršati stvari. 

2. Okupiti ljude, imati podršku i konsenzus, jer, da bi revolucija uspjela, cilj mora biti zajednički.

3. Edukacija. Revolucija se diže knjigom i znanjem, a ne kamenom i molotovljevim koktelom. 

4. Znati konstruktivno usmjeriti bijes i očaj ljudi koji se upuštaju u revoluciju, a ne ga zloupotrijebiti. 

5. Preuzeti odgovornost, a ne se skrivati iza maskirnih kapa ili šalova. 

6. Borba za slobodu i prava svih ljudi, a ne samo pojedinih grupacija. 

7. Pojedinac nikad ne može biti središte revolucije nego uvijek ideja. I to ideja koja doprinosi svima, a ne samo pojedincima. 

8. Konačni produkt svake revolucije mora biti sloboda.

27.08.2014.

SLAVEN RAGUZ I HNS.

Činjenica da nije došlo do zajedničkog nastupa hrvatskih stranaka na razinama gdje je hrvatski nacionalni interes najugroženiji, dovela je do toga da manipulacija neustavnim izbornim zakonom može dovesti do ponovnog nametanja nelegitimnih predstavnika u izvršnoj vlasti.

To se posebno odnosi na način izbora u Dom Naroda putem izaslanika iz županija gdje Hrvata nema ili su manjina. Također, nepostojanje dogovora moglo bi dovesti do još veće apstinencije hrvatskih birača, te, u izbornom sustavu koji poznaje pojam kompenzacijskih lista, moglo bi doći do propadanja hrvatskih glasova na državnoj i federalnoj razini.

Imajući u vidu sve ovo, postaje jasno da jedino institucija HNS-a može i mora biti garant očuvanja i zaštite hrvatskih nacionalnih interesa. HNS i rad ove institucije do danas nije u potpunosti zadovoljio svoju funkciju i opravdao svoju misiju. HNS mora biti nadstranačka institucija u kojoj će se raspravljati i odlučivati o svim bitnim temama za hrvatski narod u BiH, prema tome ne smije biti predmetom političkih interesnih igara niti onih koji imaju najjaču ulogu u njegovom radu (HDZ BiH), a niti onih koji tobožnjim zalaganjem za reformirani HNS, a to je HDZ1990, bez da išta o tome konkretno kažu, sebi krče teren za opravdanje u traženju partnera u onima koji nemaju legitimitet hrvatskog biračkog tijela.

Izbori koji će se održati ove godine mogli bi postati presudni za definiranje budućnosti BiH kao države. Hrvati kao najmalobrojniji narod moraju biti spremni na sve eventualne scenarije raspleta političke i ekonomske krize u kojoj se BiH nalazi, a jedina neophodna premisa kako bi i postali spremni jeste zajedništvo po ključnim pitanjima. HNS je institucija koja mora biti garant tog zajedništva, a kako bi uistinu HNS to i postao, HRS je uradio dokument prijedloga reformi ove institucije. U dokumentu prijedloga reformi navedeno je ustrojstvo HNS-a, definirane su odgovornosti i uloge svake pojedine institucije u sklopu HNS-a, a kao najvažnije stavke izdvojili bi sljedeće:

-          Prva (konstituirajuća) sjednica «Narodnog» parlamenta održava se u roku od 15 dana o dana potvrđivanja izbornih rezultata. Na toj sjednici se moraju zauzeti jasna stajališta o popunjavanju Doma Naroda Federacije BiH, Doma Naroda BiH, izboru Predsjednika i Potpredsjednika Federacije BiH, kao i zauzeti jasno stajalište o formiranju vlasti na državnoj, entitetskoj i županijskoj razini, a sve u cilju sprječavanja formiranja «nelegitimnih tijela vlasti» i osiguranja zastupljenosti hrvatskog naroda u svim institucijama vlasti Bosne i Hercegovine temeljem njegove slobodno izražene volje.

-          Svi hrvatski zastupnici (bez obzira) na stranačku pripadnost postaju zastupnici «Narodnog parlamenta» pod uvjetom da se odazovu na prvu (konstituirajuću) sjednicu i verificiraju svoj mandat u «Narodnom parlamentu» Hrvatskog narodnog sabora.

Smatramo da je ovaj prijedlog reformi HNS-a dokument koji mora, ako ništa drugo, poslužiti kao predmet za raspravu i usvajanje na svim relevantnim tijelima. Time bi se onemogućila politička manipulacija ovom institucijom od strane bilo koga. Tekst prijedloga preustroja HNS-a možete preuzeti na našoj web stranici u sekciji dokumenti.


 


 
26.08.2014.

TOMICA OKUPLJA UDBU.






Čović i Karamarko u Bilima:






 Različite dioptrije za totalitarizme Sjećanje na žrtve Na Europskome danu sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima (nacizma, fašizma i komunizma), danas se na „Groblju Mira" na Bilima, između Mostara i Širokog Brijega, održala komemoracija za sve žrtve Drugog svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata. Komemoracija je započela intoniranjem himne na mjestu buduće kapelice na “Groblju mira”. Uvodni govor, održao je Ilija Vrljić, voditelja Odjela za Drugi svjetski i Domovinski rat HNS-a BiH, te je pozdravio sve nazočne predstavnike političkog, crkvenog, gospdarskog i kulturnog života. Poseban pozdrav upućen je predsjedniku HDZ-a i HNS-a BiH dr. Draganu Čoviću, sa izaslanstvom, te izaslanstvu HDZ-a RH predvođenu predsjednikom Tomislavom Karamarkom. „Od prošle godine do danas radili smo na pravnom utemeljenju, Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat, uradio je idejno rješenje projekta budućeg Memorijalnog centra, urađena su pravna utemeljenja, te je uspostavljen kontakt s Njemačkom Udrugom za drugi svjetski rat, Volksbund. Već iduće godine, ovo mjesto će poprimiti drugačiji izgled“, zaključio je svoj govor Ilija Vrljić, voditelja Odjela za Drugi svjetski i Domovinski rat HNS-a BiH. Komemoraciji je nazočio i predsjednik HDZ Republike Hrvatske Tomislav Karamarko, koji je istaknuo kako je "tragedija što jugonostalgična aktualna vlast zataškava posljedice totalitarnog komunističkog režima te štiti djelo zločinca Josipa Broza Tita". "Ono što je tragedija, apsurd u Republici Hrvatskoj jest da mi različitom dioptrijom gledamo na totalitarizme. Ne naravno mi iz HDZ-a, nego dio vladajuće nomenklature tzv. lijeve političke strukture, koja sebe naziva socijalističkom. Nije to nikakva lijeva politička opcija, nego jugonostalgična, a dokaz za to je njihova uporna i tvrda zaštita lika i djela velikog zločinca Josipa Broza Tita. Oni bi i danas nazivali ulice i trgove po njemu i držali biste po svojim uredima", rekao je Karamarko novinarima. Ustvrdio je da pritom hrvatske žrtve nisu priznate. "Mi sa sjetom i žalošću govorimo o tome kako u RH ni danas ne možete slobodno i normalno govoriti o komunističkim zločinima. Preko 900 jama je u Republici Hrvatskoj, u Sloveniji oko 600 jama a u BiH preko 200 jama prepune su hrvatskih kostiju. O tome se ne može govoriti, jer onaj tko ima zapovjednu odgovornost za te zločine još uvijek nosi naziv stotina ulica i trgova Hrvatske", kazao je Karamarko. U mjestu Bile, gdje je održana komemoracija i služena misa za žrtve totalitarnih režima, planira se graditi veliko Groblje mira za žrtve II. Svjetskog rata. Današnjoj komemoraciji nazočio je i predsjednik Hrvatskog narodnog sabora BiH i HDZ-a BiH Dragan Čović, koji je ocijenio da se izgradnjom Groblja mira na Bilima "pravi otklon od jednoga vremena kada se nije smjelo spomenuti žrtve iz razdoblja II. Svjetskog rata i komunizma". "Želimo da sve one obitelji koje se desetinama godina nisu mogle pokloniti žrtvama, da to mogu napraviti ovdje i pronaći mir. To je jedan stoljetni projekt", rekao je Čović. Predsjednik Komisije Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH za hrvatski martirologij fra Miljenko Stojić izarazio je sumnju da je hrvatsko ministarstvo branitelja posljednje ekshumacije žrtava namjerno nestručno izvodila 'da bi se što više zameo trag komunističkog zločina'. Svečano misno slavlje služio je don Željko Majić.

Jugoudbaski dvojac KARAMARKO - COVIC kojem je crkva bila unutarnji neprijatelj u bivsem sustavu sada lizu prag hrvatskih i bosanskohercegovackih bogomolja i prodaju maglu katolickom puku.

26.08.2014.

TOMISLAV KARAMARKO - MRKI.










       TKO JE U BITI TOMISLAV KARAMARKO?


Tomislav Karamarko - Biografija

 U svom izvješću djelatnik Šupe je naveo kako je Tomislav Karamarko svojevoljno pristao na suradnju sa Službom, prije svega zbog kompromitacije pred roditeljima, radi inkriminiranih aktivnosti u kojima je zatečen.Nadalje u izvješću je navedeno, kako je Tomislav samoinicijativno ponudio saznanja o osobama sa šireg područja Zadra, a protiv kojih je završen sudski postupak, a koji se nalaze na odsluženju dugogodišnjih kazna zatvora zbog krivičnog djela neprijateljske propagande Tomislav Karamarko, r. 25.05.1959. u Zadru, Osnovnu školu završio u Kruševu, Obrovac, Srednju školu završio je u Zagrebu, 1977 g. Godine 1979. upisao Pravni fakultet u Zagrebu, te se 1982.g. zbog slabijeg rezultata, prebacio na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao smjer povijest 1985. Prvi radni odnos zasnovao je 1987. Tomislav Karamarko dolaskom u Zagreb, naselje Pešćenica, krajem 70-ih godina upoznaje tadašnjeg susjeda Željka Malnara, čijim posredstvom ostvaruje niz novih poznanika, kako u samom naselju ( radničkoj četvrti ), tako i u užem centru grada, s tzv. „gradskim dečkima“, od kojih je najpoznatiji Aleksandar Milles. Budući da je Malnar (glavni suradnik operativca javne bezbednosti Tomislava Stanića, jednog od najboljih inspektora za borbu protiv zlouporabe droga u Hrvatskoj i Jugoslaviji), tih godina slovio kao poseban boem, sa predznakom momka koji je obišao svijet, pod krinkom pustolova, koristio je kao idealan poligon stvaranja prijateljskih veza među širom populacijom, od osoba bliski tadašnjem režimu, vojnih osoba, osoba iz krim. Miljea, pa sve do osoba Romske nacionalnosti, iz šireg dijela naselja Pešćenica. Kako je Karamarko dolazio iz obitelji slabog imovnog stanja svoj prihod ostariovao je na način da prema preporuci Malnara za osobe romske nacionalnosti skriva predmete iz raznih inkriminranih radnji koje su isti napravili, dali provalama u stanove, društvene objekte i sl., za što bi od istih bio nagrađivan. Sve opisane aktivnosti Tomislav je izvršavo pod velikim velom tajne indirektno se skrivajući iza Malnara i osoba iz njegove blizine. Kao samozatajni i povučeni student prvo na Fakultetu Prava, kontakte je ostvarivao uglavnom sa osobama sa područja Dalmacije i Hercegovine, predstavljajući se kao domoljub Hrvat, poneka i previše slobodno iznoseći ( prema navodu više izvora ) čistu „ustašku“ opciju. Studentska populacija Tomislava je u užem krugu nazivala „mutavac“, kako zbog svog specifičnog načina govora tako i zbog njegove prividne povučenosti. Svoje odnose posebno je ostvarivao sa kolegom Smiljanom Reljićem, s kojim se znao i dugo družiti i nakon fakultetskih obveza. Karamarko je bivšim kolegama na Fakultetu ostao poznat po tme da je znao ponuditi svoje usluge u nabavci razne tehničke opreme, odjeće i inih stvari iz inozemstva, opravdavajući se da iste nabavlja njegov bliži susjed, a u stvari riječ je bila o predmetima iz inkriminirajućih radnji.

Instruiran od Malnara          Zbog nabavke jednog radio prijemnika 1982. g. kolegi studentu sa područja Šibenika, Tomislav i taj kolega završili su na tadašnjo Miliciji, na kriminalističkom ispitivanju. Na ispitivanju u Milicijskoj postaji ( na Zrinjevcu ), Tomislav je pokušavao iznaći rješenje, izbjegavajući možebitne sankcije, kao i kompromitaciju kod roditelja i osoba za koje je vršio opisane aktivnosti spremanja otuđenih predmeta. Tom prilikom ponudio je svoje usluge u spriječavanju „antidržavnih elemenata“, na Fakultetu, jer je tako instruiran od strane samog Malnara. Opisana uloga prema kazivanju i instrukciji Malnara značila je dobivanje na vremenu i mogućnost tzv.vanjskog djelovanja, te da se pronađe osoba iz sustava koja će to „ispeglati“.Malnar je u društvu bliskih poznanika Tomislavu znao ponoviti tu tezu, opravdavajući da je Karamarko inteligentan i može završiti obrazovanje, dok „čergari“ kako je nazivao osobe Romske nacionalnosti, mogu „trunuti“ u zatvoru. Nakon iznesenih teza, o tzv. pomoći o „pružanju informacija protiv antidržavnih elemenata među studentskom populacijom“ , odmah je izvješten SDS-i, te je upućen njen djelatnik Mladen Šupe, koji je s Tomislavom obavio prvi razgovor, a potom bez značajnih pokazatelja Tomislava pustio na slobodu. U svom izvješću djelatnik Šupe je naveo kako je Tomislav Karamarko svojevoljno pristao na suradnju sa Službom, prije svega zbog kompromitacije pred roditeljima, radi inkriminiranih aktivnosti u kojima je zatečen.Nadalje u izvješću je navedeno, kako je Tomislav samoinicijativno ponudio saznanja o osobama sa šireg područja Zadra, a protiv kojih je završen sudski postupak, a koji se nalaze na odsluženju dugogodišnjih kazna zatvora zbog krivičnog djela neprijateljske propagande iz čl. 118.st.1.KZ, pritom navodeći uz ostale ime Petra Šale, te njihovih pristaša međtu studetskom populacijom.
 
Pseudonim Garavi    Nekoliko dana nakon boravka u postaji Milicije,djelatnik Šupe je kontaktirao Tomislava na njegovoj adresi stanovanja, u namjeri da Tomislavu izda konkretne naputke za osobe koje su u tome trenutku operativno interesantne. Iznenađen brzom reakcijom, kao i konkretizacijom od strane djetatnika Šupea, Tomislav je o istom posjetu izvjestio Malnara, da poduzme određene aktivosti njegove zaštite. Tom prilikom Malnar je kontaktirao dugogodišnjeg poznanika iz JNA Željka Škovrlja, kao i Špiru Ninčevića, obadva aktivna djelatnika KOS-a JNA. Imenovani Škorvlj, koji je porijeklom iz Zadarskog zaleđa odmah je „preuzeo“ Tomislava Karamarka kao svog suradnika, na taj način argumentirano pokušavši kroz taj vid institucionalnog rada izvršiti „zaštitu“ Karamarka, zavodeći ga kao suradnika pod pseudonimom „Garavi“. Zanimljivo je kako je upravo dopisom Željko Škovrlj izvjestio sjedište centrale SDS-a, u Zagrebu, da nad Karamarkom sve aktivnosti poduzimaju isključivo uz prvotnu konzultaciju s djelatnikom Škrovrljom, što je samo po sebi predstavljalo presedan u takvom radu. Djelatnik SDS-a Miroslav Šupe potom je o svemu poduzetom u predmetu Tomislav Karamarko iznio tri zasebna izvješća o poduzetim aktivnostima,( koja su samo znakovito bila u posjedu djelatnika SDS-a Franje Vugrinca ). Prvim kontaktom sa Škovrljom, čemu je nazočio i Malnar, Tomislav je naveo kako je od strane djelatnika Šupea pitan za imena nekih osoba studenata sa područja Dalamcije, uz ostale i za Dražena Budišu. Upravo posljednji je bio prekretnica u tome, da Željko Škorvlj ( po Tomislavovom nahođenju kako je njegov kolega sa Fakulteta Smiljan Reljić, sa područja Drniša od kuda je i Budiša ), poduzme aktivnosti suradničke strukture prema Reljiću, te istoga ustupi djelatniku Špiri Ninčeviću, na daljnje postupanje, a koji je Reljića registrirao kao suradnika pod pseudonimom „ Glavonja“. Suradnici „Garavi“ i „Glavonja“ , zavedeni su u KOG-u, linija rada nacionalizam i terorizam, pod kategorijom Hrvatski terorizam.No međutim u tim dosjeima nije zavedeno niti jedno izvješće suradnika, osim opaske da rad na istim preuzima SDS, u suglasnosti KOG-e. Prve aktivnosti koje je Tomislav prema dostupnim podacima, kao i djelu dokumentacije koju je ustupio op. djelatnik Šupe, u svojstvu suradnika započeo, je u katoličkoj organizaciji „Kršćanska sadašnjost“, 1984.,g., gdje je volontirao, a od kuda je prema naputku Škovrlja podatke povremeno ustupao i SDS-u tj. djelatniku Šupeu. Dobiveni podaci koji su dostupni SDS-u nisu imali nikakvu operativnu zanimljivost, već su se uglavnom odnosili na njegov subjektivni odnos prema načinu rada među osobama koje su djelovale u udruzi. Tako je Šupe u jednoj od svojih analiza kontakata sa suradnikom, naveo da suradnik nije pouzda te njegova uloga i saznanja koja prezentira ne predstavljaju daljnji interes službe, ali zbog dopisa koji je prvodno naveden od strane Željka Škovrlja, tj. KOS-a, nastavljaju daljnje kontaktiranje sa suradnikom, prema vlastitoj prosudbi, te aktualnoj situaciji. Nakon diplomiranja Tomislav zasniva svoj prvi radni odnos u Državnom arhivu RH, gdje je bio djelatan do kraja 1990.g. Posebno se izdvaja vrijeme 1987/88 godina gdje je ime Tomislava Karamarka također evidentirano u službenim izvješćima SDS-a, u trenutku velike pljačke znakovita naslova Sveučilišne i nacionalne knjižnice, te Metropolitanske knjižnice Zagrebačke nadbiskupije od strane Aleksandra Millesa, kao jednog od pomagača operacije „Knjižnica“, no međutim usprkos dobrim odnosima sa Millesom, kao i osobama koje su bile uposlene u tim knjižnicama, Karamarko je izdvojem iz istrage.

 Obredi crne magije   U to vrijeme Tomislav i dalje nastavlja svoja druženja sa Željkom Malnarom, preko koga upoznaje svoju buduću suprugu Enisu Muftić, dok Željko 1989.g. stupa u brak sa Emirom Hasanpašić, ( čiji je otac Osman Hasanpašić, poznati alternativni liječnik i specijalist radiestezist, pisac i autor mnogih knjiga, priručnika i vodiča kroz alternativnu medicinu ), a kumovi supružnicima Malnar su upravo Enisa i Tomislav. Enisa i Emira od ranog djetinjstva su nerazdvojne, kao i njihovi očevi Osman Muftić i Osman Hasanpašić, poznati zagovornici šerijata, u Zagrebačkom mešihatu islamske zajednice.Kontaktom sa Enisom Tomislav upoznaje budućeg šogora Amira Muharemija, koji je iste godine zasnovao brak sa Sanelom Muftić. Već spomenutog Millesa, Karamarka, Malnara,Enisu i Emiru, povezivala je posebna vjerska literatura, kao i obredi crne magije, gdje su značajno uporište u tome imali kod Hasanpašića. Hasanpašić je svojim poduzećem „Nova Arka“, u Tkalčičevoj 41 prvi na području RH započeo prodaju predmeta potrebitim u obredima crne magije, ezoterije,tarota itd. Svijet okultizma posebno je interesirao Karamarka, te ga je potajno proučavo, te mu bio sklon, iako je bio praktični vjernik, što je u njegovoj obitelji posebno gaila njegova majka. Krajem 1989.g., Tomislav je aktivno pokušava uključiti u stvaranje nove stranke HDZ-a, tako da je bio jedan od sudionika na zakazanoj osnivačkoj skupštini, koja se trebala održati u Hotelu Panorama u Zagrebu ( a čija se osnivačka skupština na kraju održala na NK Jarunu). Karamarko je tada zamjećen zajedno sa Tomislavom Družakom, kao jedini od glasnijih kritičara novog predsjednika HDZ-a Franje Tuđmana, budući su osobno bili zagovornici da predsjednik te stranke bude Marko ili Vlado Veselica. Nakon prvih višestranačkih izbora, Tomislav pokušava učvrstiti zemljačke odnose sa osobama iz zadarskog zaleđa, točnije iz mjesta Kruševo ( od kuda je podrijeklom ), no međutim od osoba podrijeklom iz istih krajeva, a koje su uposlenici poduzeća „Zagrebački Transporti“ ( danas Croatia Bus ), biva prozivan za suradnju sa raznim institucijama bivše države, te tako proklamiran za nepoželjnog u društvu Kruševljanja. Ogorčen reakcijom tih osoba, koje su ga izbjegavale, isti pokušava učvrstiti svoju poziciju u stranci HDZ. Posredstvom poznanika Zvonka Trusića i Stipe Mađarela ( koje je upoznao preko Malnara ), upoznaje jednog od istaknutijih članova nove stranke Vicu Vukojevića. Vice nekoliko dana nakon upoznavanja sam ostvaruje kontakt sa Karamarkom, pokušavši ga angažirati u proces organizacije prvog općeg sabora stranke HDZ-a u dvorani Lisinski, na što je Tomislav bezrezervno pristao. U samoj organizaciji stranačkog sabora Tomislav nije imao značaniju ulogu, no na održavanju istog bio je zamijećen od strane većeg broja osoba iz Zadarskog zaleđa kao osoba bliska novom vodstvu stranke, a što je i sam dodatno isticao.

Gradio reputaciju kod prognanika     Novonastala okolnost potom je Tomislavu učvrstila i podigla renome među osobama iz njegovo mjesta porijekla, gdje se potom značajno nametnuo u organiziranju i dopremanju naoružanja Hrvatskom življu na širem području Kruševa i Obrovca. U vrijeme oružanih sukoba na području naznačenih mjesta, tijekom 1991.g.( koja su potom okupirali četnici ) u obrani samog mjesta Tomislav nije aktivno sudjelovao, već je kritične zgode bio u Zagrebu. Nakon okupacije Kruševca, te iseljavanja hrvatskog stanovnišva Tomislav je aktivno sudjelovao u organiziranju njihovog prihvata, kako na području samog Zadra, tako i na širem području Zagreba. Tim činom dodatno je izgradio reputaciju kod samih sumještana i Hrvatskog stanovništva sa šireg područja Obrovca i Benkovca, koji su bili prognani. Svoj prvi radni odnos u samostalnoj RH, Tomislav zasniva dana 17.06.1991.g.,na poslovima šefa kabineta predsjednika Vlade RH Josipa Manolića, a prema preporuci tadašnjih pomoćnika Ministra unutarnjih poslova Vice Vukojevića i Ministra obrane Josipa Perkovića ( kojeg Karamarko do tada nije poznavao ). Na novom radnom mjestu Karamarko brzo stječe povjerenje Josipa Manolića, kao i njegovih najbližih suradnika, kojim aod samog početka iskazuje odanost. Tome u prilog ide podatak, da je Manolić u širem okruženju svojih pouzdanika, među kojima je nazočio i Zdravko Tomac, hvalio Karamarka kao mladu, nacionaln neopterećenu osobu, na koju se bezrezervno može računati. Obnašajući svoju dužnost, Karamarko stječe simpatije prvo Stipe Mesića, s kojim počinje intenzivnije druženje i prijateljstvo, u što uključuje svog dugogodišnjeg prijatelja Željka Malnara. Također ogromno povjerenje stječe od Franje Gregurića, koji ga preuzevši Vladu RH, nakon Josipa Manolića zadržava na istim poslovima. Sve iznimno povjerljive poslove kako u samoj Vladi, tako i u osobnim aktivnostima, Gregurić povjerava isključivo Karamarku. Sazivom druge sjednice Sabora RH dana 10.09.1992.g. Tomislav preuzima novu dužnost, šefa kabineta predsjednika Sabora Stjepana Mesića. Znakovito je i to, da je Karamarko na traženje Hasanpašića, te buduće supruge, upravo u Saboru uposlio operativno interesantnu osobu Indiru Honić, alijas „Fatma Nur Dženet“. U rješenju koje je potpisano od strane predsjednika Sabora Stjepana Mesića, raspoređena je na poslove višeg stručnog referenta, koja je u svojim kontaktima sa zaposlenicima Sabora, kao i zastupnicima, javno navodila kako je zaposlena prema preporuci Stjepana Mesića, budući je njegova ljubavnica. Spomenuta Indira, operativno je postala interesantna provedbom OA „FES 1“, kada je službeno zabilježen njen kontakt sa stranim obavještajnim službama, točnije prvim tajnikom veleposlanstva Irana u Zagrebu, koji je zadužen za obaviještajne poslove. Osim tih aktivnosti Indira je operativno postala interesantna po pružanju usluga gatanja, okultizma, pa i samog sotonizma, a u javnosti se predstavljajući kao vidovnjakinja. Tomislav Karamarko znao je učestalo koristiti njene usluge „obnove energije tijela“, što je radio u strogoj diskreciji zbog toga što su Indiru pojedini katolički svjećenici Zagrebačke nadbiskupije javno proglašavali pristašom i jednom od vođa sotonizma i okultizma u RH. Poslove šefa Mesićeva kabineta, Karamarko obnaša do 15.06.1993., kada preuzima dužnost načelnika PU Zagreb, kada i stupa u građanski brak sa suprugom Enisom. Obnašanjem dužnosti načelnika PU Karamarko intenzivno ali samozatajno počinje graditi vlastitu mrežu, pritom koristeći postojeću infrastrukturu, koja je pod paskom obavještajnog aparata, te osoba Gregurić, Mesić i Perković. Karamarkovim upravljanjem PU Zagreb, kao najvećim sustavom u MUP-u RH, počinje dugogodišnja križaljka, pritom ništa ne ostavljajući slučaju. Za svog pomoćnika kriminalističke policije, prema direktnom naputku Josipa Perkovića imenuje Damira Lončarića, temeljne policije Vladimira Fabera ( koji je ujedno bio njegov zamjenik ), a specijalne policije jedinice PU „ALFA“, imenuje Zorana Cvrka. U samom sustavu kriminalističke policije značajno je imenovanje pojedinih načelnika gdje je bio prioritet zaštite kadrova, upravo pod kapom Karamarka, kao državotvorne osobe s naglašenim desničarskim stavovima.Osim zaštite kadrova druga zadaća je bila isključivo detaljno organiziranje prave kriminalne mreže na relaciji ulica-policija-sud, gdje bi bile uključene osobe od povjerenja tj. one koje je upravo služba bivše Jugoslavije koristila u raznim aktivnostima. Prvi plan bilo je gospodarsko rušenje sustava od malih poduzetnika do tvrtki koje su u postupku privatizacije, koristeći se registracijom novih tvrtki s isključivim ciljem gospodarskog kriminala. U vremenu od kraja 1993.g. do početka 1995.g. ta grupacija je na širem području Zagreba izvršila prevare u visini od cca 30 miliona tadašnjih DM. Policija je svoju neučinkovitost pravdala da za to ne postoji interes politike, prebacivajući pri tome obavještajnim kanalima da su pojedini politički dužnosnici i sama obitelj Tuđman uključeni u te procese. Karamarko je između ostalog sesvetskoj tvrtki „Europatrade“, omogućavo ilegalne uvoze elektroničke opreme u ogromnim količinama, pri čemu je policija osiguravala šleperima nesmetan prelazak granice i pratnju do skladišta u zagrebačkim Sesvetama. Najzanimljiviji je podatak, da je Karamarko osobno, upravo koristeći taj aparat, izvršio pritisak na vlasnika tvrtke „Croatia Bus“, Leona Sulića da preda tvrtku isključivo zbog zemljišta na kojem se nalazilo sjedište poduzeća u Heinzelovoj ulici u Zagrebu, a isto je nalazilo u neposrednoj blizini njegove adrese stanovanja. Na mjesto načelnika odjela organiziranog kriminala imenuje Jadranka Belinu, koji je isključivo sa svojim pomoćnicima zadužena za poslove nadzora i jedn od servisa grupe oko Zlatka Bagarića s jedne strane, te Vjeke Sliška s druge. Sve opisane inkriminirane aktivnosti, djelatnici Službe su i evidentirali, te video zabilježili jednu novčanu transkakciju, prema Lončariću i Šeničnjaku, gdje je evidentan opis aktivnosti svakog od navedenih, sa obavljenim radnjama, kao i podjelom novca za svakog sudionika. Operativni sadržaj sa video materijalom tijekom 1996.g. ustupljen je osobno pomoćniku MUP-a za kriminalističke poslove Željku Sačiću, koji je nekoliko puta pregledao video dokaz, te nedvojbeno ukazao na žurno procesuiranje sudionika, djelatnika PU Zagreb, a kasnije PU Zagrebačka.Do procesuiranja nikada nije došlo, osim što je Karamarko kao „nagradu“ dobio imenovanje na mjesto pomoćnika MUP-a za kadrovska pitanja, gdje je bio djelatan do kraja 1998.g. Početkom 1994.g. a nakon izlaska Mesićeve skupine iz HDZ-a, Karamarko je bio jedan od pouzdanih osoba koji je kao dužnosnik mogao politički biti doveden u svezu sa Mesićem, a samim tim biti smjenjen na mjestu načelnika PU. U zaštiti pod predznakom profesionalnosti i znanja njegovih kadrova, Karamarko sa Damirom Lončarićem, u što uključuje svog poznanika Millesa, na Krležinom Gvozdu inscenira provalu, gdje je Milles glavni akter priče. ( Kako je Milles već od 1988. g. osuđen na kaznu zatvora od 15 godina za gore opisane aktivnosti, već 1993.g. biva prebačen na otvoreni dio u zatvoru Lipovica, upravo na intervenciju Karamarka dok je obnašao dužnost u Saboru RH. Nadalje, zanimljiv je podatak kako je u vrijeme same provale na objekt obiteljske kuće, zamjećen Milles, te počinje potjera u koju se osobno uključuje Damir Lončarić. Dolaskom do Jurjevske ulice, gdje Milles izvršava otmicu djelatnika policije ( koji je vršio dužnost osiguranja objekta ) počinje pravi zaplet, u koji se prema dogovorenom scenariju uključuje prvo kao pregovarač u talačkoj situaciji sam Lončarić, koji potom u sve uključuje aktualnog ministra UP-a Ivana Jarnjaka. Sam pregovor sa Millesom u nazočnosti Jarnjaka vodio je Lončarić, koji je na opće zadovoljstvo okončao „talačku“ situaciju, te pridobio Millesa na dobrovoljnu predaju, a potom ga on osobno uhitio. Nakon obavljene kriminalističke obrade, Milles je ponovno upućen u poluotvoreni zatvorski dio kaznionice Lipovica,gdje je pod nerazjašnjenim okolnostima nakon osam dana pronađen mrtav, službeno potvrđeno kao samoubojstvo
 
Brkić kao Karamarkov kadar   Opisana aktivnost u nazočnosti Jarnjaka, učvrstila je položaj Karamarka i Lončarića kao profesionalaca i znalaca u obnašanju i najtežih zadaća. Sve opisane aktivnosti operativno su popratili djelatinici Službe, a tehničkom kontrolom sredstava komuniciranja potvrđena je sprega trojca Milles-Karamarko-Lončarić.Prema dostupnim podacima Službe, sva operativna postupanja po predmetu PU Zagreb, koja su se odnosila na Lončarića i Karamarka, osobno su bila pod nadzorom Franje Vugrinca, te nigdje nisu evidentirana. Sva previranja u PU iziskivala su manje kozmetičke promjene, gdje se na mjesto načelnika Sektora kriminalističke policije imenovan Šeničnjak, a na mjesto Zorana Cvrka imenovan je Miljan Brkić. Važnim je napomenuti da je Brkić odabran kao osoba koja je nedvojbeno sudionik u obrani RH, sa „pedigreom“ Hercegovca, ali kojemu je supruga Kornelija iz mješovitog braka, čija mama Dragica r. Malbaša je Srpkinja iz Bosanske Dubice. Brat Dragice, tj. Miljanove punice je pukovnik JNA Slobodan Malbaša ( sudjelovao zajedno s Andrijom Rašetom u pregovorima u Hotelu I, u Zagrebu ).Posredstvom tih pozicija Brkić je odabran u Karamarkov tim s jedne strane od Vice Vukojevića i druge strane Cvrka-Malbaše i Fabera. Upravo je Brkić od strane Karamarka prepoznat kao najpouzdaniji i najodaniji u provođenju svih aktivnosti, koji bezprijekorno izvršava svaku njegovu zapovijed. Karamarko je svoj autoritet i povjerenje kod Brkićaizgradio plasirajući u svakom međusobnom kontaktu svoju radikalnu hrvatsku opciju, te proklamirajući politiku predsjednika Tuđmana kao izdajničku ( kako je naveo „budući vrši ustupke Srbima, na štetu Hrvata“ ).Takva načela odgovarala su Brkićevu svjetonazoru, koji osim ratnih rasluga nije imao nikakvu stručnu naobrazbu za mjesto zapovjednika. Na mjestu pomoćnika ministra, Karamarko nije iskazivao nikakvu aktivnost, već je otvoreno počeo širiti tezu o stranci HDZ-u i Tuđmanu kao jedinim krivicima svega u RH, pritom tajno proklamirajući novu političku stranku HNS i starog prijatelja Stjepana Mesića. Prekidom obnašanja poslova pomoćnika ministra, Karamarko zasniva novi radni odnos u HAK-u, na mjestu glavnog tajnika, gdje je iskoristio poziciju i utjecaj Ile Bakovića, te njegovog brata Ante,koji je u to vrijeme djelatnik HIS-a. Obnašajući poslove glavnog tajnika HAK-a, Karamarko je idealno iskoristio za bolje pozicioniranje i pripremanje za predsjedničke izbore.

U Mesićevom stožeru    Pripermanje predsjedničkih izbora, kao i organizacija samog stožera kandidata Stjepana Mesića, za Karamarka je aktivno počela u rujnu 1999.g., od organiziranja prvih suradnika „donatora“ i novinara, s kojima je svakodnevno održavao kontakte.Njegov utjecaj u EPH, nedvojbeno je prema također dostupnim podacima Službe bio izgrađen do te razine da je u određenim tekstovima mogao vrštiti cenzuriranje. Također je važno napomenuti, da je Karamarko koristeći prijatelja Mira Laca, koji je direktno kontaktirao sa novinarkom Jasnom Babić, krajem 1999.g. u vrijeme provođenja famoznog proces tzv.“Zločinačke organizacije“ plasirao za sve osumnjičenike i njihove kriminalne aktivnosti pokroviteljstvo od strane aktualne vlasti, pritom navodeći imena Ivića Pašalića,Drage Krpine i dr..., a ponaosob obitelji Tuđman. Sa druge strane Karamarko za ista plasiranja koristi Ivu Pukanića, Denisa Kuljiša,Andrea Maksimovića, Sašu Lekovića, Dušana Miljuša i Marka Cigoja, na način da je preko svojih satelita, pritom koristeći Hrvoja Petrača ( preko Lončarića ), Zvonka Trusića, Nikolu Vukovića ( nasljednik na mjestu tajnika HAK-a ), Mirka Ljubičića-„Švepsa“ i Nikolu Krištu, da budu kao „neovisni“ izvori informacija, koju su navedeni novinari međusobno razmjenjivali, te potvrđivali kao autentičnu i provjerenu. Sve napijed navedeno potvrdili su djelatnici SZUP-a u svojim operativnim postupanjima, kao i korištenjem operativno-tehničkih sredstava, nad svim prethodno imenovanim osobama. U početku javnog istupa Karamarka kao ključne osobe i voditelja stožera u timu Stjepana Mesića, kao kandidata za predsjednika RH, počelo je otvoreno prikupljanje financija. Osim istaknutih pojedinaca iz gospodarskog miljea, koje je predvodio poduzetnik Tomislav Antunović, a koji su bili paravan prikupljenih donacija, Tomislav je propagirao veliko broj osoba albanske nacionalnosti. Među isaknutijim Albancima svoj oboj u financiranju dalu su obitej Kačinari i Gjergaj, s područja Zagreba ( dugogodišnje poznanstvo s Mesićem ), a posebno je naglašen doprinos Lulzim Krasniqi tzv.“Ljulji“, te njegovih sunarodnjaka iz Švicarske i Njemačke, obitelji Qazima Osmanija i Behgjet Pacolli. Osmani i Pacolli uistinu su glavni financijeri kampanje Stjepana Mesića, ali isključivo po dogovoru sa Karamarkom. Naime, poznanstvo Osmani, Pacolli i Karamarko seže iz ranih 90-ih, kada je Tomislav u ime svog nekada pretpostavljenog započeo suradnju sa istima oko poslova TDR-a i TDZ-a, kao i plasmana duhanskih proizvod na području EX Jugoslavije, kao i europskih zemalja.Ta duhanska struktura ima svoje korjene u tranziscijskim, političkim strukturama u Hrvatskoj i Srbiji početkom 1990-ih godina. Upravo je u vrijeme Gregurićeva mandata u Hrvatskoj, praktički u tajnosti proveden postupak pretvorbe i privatizacije duhanske industrije (preko tvrtke u Varaždinu osnovane od strane Željka Tomljenovića pomoćnika ministra Ivana Jarnjaka i čelnika AKD-a tvrtke koju je osnovala vlada RH), prije svega Tvornice duhana Zagreb i Tvornice duhana Rovinj, na nezakonit način, a prema uputama za privatizaciju duhanske industrije koje je u tajnosti izradila Gregurićeva Vlada.Bio je to proces reorganizacije duhanske industrije u Hrvatskoj koja je kasnije postala jedna od glavnih organizacijskih dijagonala duhanske kriminalne organizacije na prostoru zemalja EX Jugoslavije. Točnije, bez takve reorganizacije duhanske industrije u Hrvatskoj, nebi bilo niti takve duhanske kriminalne organizacije.

Duhanski lobi  Dakle, prvo je uslijedio proces „reorganizacije“ duhanske industrije, prije svega u Hrvatskoj ( pod palicom Gregurića ), a potom pod utjecajem iz Hrvatske i dijela duhanske industrije u BiH, da bi se potom spriječio ulazak stranih duhanskih industrija na prostor novonastalih novih država,( „ozakonjeno“ potpunim monopolom TDR-a u vrijeme Matešine Vlade, a Mateša je u to vrijeme zet Franje Gregurića ) kako bi se duhanskoj „organizaciji“ potupno osigurao trgovinski monopol nad međunarodnom ilegalnom trgovinom duhanskim proizvodima preko cijelog Balkana. Duhanska organizacija začeta je upravo od strane Tvornice duhana Rovinj, sa svojim čelnim ljudima Antom Vlahovićem i Pliniom Cuccurinom, naravno uz svestranu podršku Gregurića, s kojima je u posljednje vrijeme njegova predsjedanja Vladom, sve pregovore vodio Karamarko. U Hrvatskoj su prvi šefovi te organizacije izvan same proizvodnje bili Hrvoje Petrač, jedan od notornih šefova hrvatskog kriminalnog podzemlja, te ljudi bliski ratnom premijeru Franji Greguriću, posebno Ante Vlahović i Plinio Cuccurin, te bankari poput Franje Lukovića dugogodišnjeg predsjednika uprave Zagrebačke banke, koja je otvoreno bila umješana u stvaranje duhanske organizacije, sudjelujući u vlasničkoj strukturi duhanske industrije, ali i operacijama pranja novca balkanske duhanske organizacije. Zagrebačka banka je plasirajući nepovoljne kredite Tvornici duhana Zagreb, istu preuzela radi dugova, a onda je prodala puno manjoj Tvornici duhana Rovinj, stvarajući tako monopolni položaj, koji je potpuno osiguran onemogućavanjem ulaska stranih duhanskih kompanija na hrvatsko tržište, pod opravdanjem zaštite domaće proizvodnje. Zanimljivo je kako je predstavništvo TDR-a u bivšoj SRJ u drugoj polovici 90-ih vodi Jovica Stanišić glavni operativac Slobodana Miloševića s kojim se razišao u drugoj polovini devedesetih. U stvaranju balkanske duhanske organizacije, važnu ulogu imaju i ljudi poput Vlade Brkića u Hrvatskoj i Andrije Draškovića u Srbiji, koji su cijelo vrijeme bili ključni suradnici kriminalne organizacije pod kontrolom Hrvoja Petrača, pa je tako međunarodno krijumčarenje cigareta preko Srbije organizirano upravo u toj sprezi Andrije Draškovića s kriminalnim organizacijama u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je u tome trenutku značajan dio kriminalne organizacije koju je kontrolirao Hrvoje Petrač, a s kojom su surađivali i Ratko Knežević i Andrija Drašković u zatvoru, tzv. zločinačka organizacija iz sudskih procesa s početka 2000-ite godine, dok se i protiv samog Petrača u tome trenutku podiže više kaznenih istraga, od kojih i jedna zbog međunarodnog krijumčarenja cigareta, a osim Petrača vodila se i protiv Srećka Kestnera i Ratka Kneževića, sve do 2002. g. Prijelomni događaj u tim procesima predstavlja tajni dogovor Qazima Osmanija zvanog „Felix“ i Hrvoja Petrača u Ankari, u Turskoj koji je 2001. g. uz posredovanje tadašnjeg veleposlanika RH u Turskoj Amira Muharemija ( šogora Tomislava Karamarka , na čije je inzistiranje taj sastanak uslijedio ). Dakle, ti su se klanovi i kriminalne organizacije jednostavno morali reorganizirati, kako ne bi nestali s kriminalne karte Balkana, i taj trenutak njihove slabosti prepoznao je i iskoristio Qazim Osmani zvani Felix, koji tada sklapa kriminalne saveze sa Petračevom organizacijom. Upravo su na sastancima u Ankari uz posredovanje pripadnika klana Osmani ( Amira Muharemija ) Qazim Osmani Felix i Hrvoje Petrač dogovorili kriminalni sporazu o pruzimanju infrastrukture Petračeve kriminalne organizacije za međunarodno krijumčarenje cigareta u Hrvatskoj. Konačni dogovor Petrača i Osmanija postignut je početkom 2005. g., nakon čega je Osmani trebao samo definirati dogovor s Antom Vlahovićem i tajnim vlasnicima TDR-a odnosno Adris grupe.Prvi sastanak Vlahovića i Osmanija,kako doznajemo dogovio se upravo početkom 2005. Godine uz posredovanje Ekrema Lluke. Vlahović je tada upozorio Osmanija kako postoji grupacija tajnih vlasnika TDR-a, koji se kriju iza tajnih skrbničkih računa u Zagrebačkoj banci, s čijim se punomoćnicima mora dogovoriti oko onog dijela preuzimanja TDR-a koje vlasništvo ne kontrolira Vlahović sa svojim ljudima.Kasnije je posredničku ulogu između Vlahovića i Osmanija preuzeo po naputku Felixa Dražen Golemović.

Hrvatska je septicka jama koju treba ispraznit.
27.11.2013.

BAHATI VLASTODRSCI U VUKOVARU

 

BAHATA VLAST PROTIV STO TISUĆA OŽALOŠĆENIH U KOLONI

vukovar sjecanje

Pismo Koordinacije braniteljskih udruga grada Zagreba

 

Napisali:Miljenko Bađun, tajnik  i Ivica Matošević, predsjednik

Je li vas sram zbog vašeg ega?

Je li vas koji ste na vlasti sram, jer niste imali ni snage ni volje priključiti se koloni sjećanja?

To nije trebao biti veliki napor poput onoga što ste ga odmah, istoga dana sjećanja, uložili da zajašite javne medije. Na javnoj televiziji govorili ste kako je vaša malenkost i svitica kolona, da je zapravo šteta što su bile dvije kolone. Vama nitko nije branio ući u kolonu sjećanja, to je priječio samo vaš ego! No, vi dobro znate da ste ovoga puta osjetili kako je to biti sam! To su svi vidjeli i u Vukovaru, a posredstvom medija to je vidjela i cijela Hrvatska. O tome svjedoče vaša izobličena lica koja smo jasno vidjeli opet posredstvom medija koje plaćamo. Vi niste imali snage priključiti se, kako Vukovarci kažu, najvećoj koloni sjećanja ikad, jer ste sa svojom bulumenticom (ovo nije deminutiv već količinski zbroj vas) odlučili ne hodati u koloni. U koloni su bili i bolesni, invalidi, stari i što je najljepše, puno mladih. Mi iz kolone sami smo platili svojim novcem taj put u naš Vukovar, a vas su vozili našim.

Vama je bilo ispod časti hodati na začelju te časne kolone, pa pobogu ljudi, valjda to znate, i promet staje dok pogreb ne prođe. U isto vrijeme dragi naši na vlasti, Žene u crnom su u središtu Beograda palile svijeće za opsadom zatočene Vukovarce, a štitila ih je srbijanska policija. Svaka im čast, to je bila hrabrost! Sutradan su došle u Vukovar i bile u društvu onih koji su izgubili najmilije!

Kažete kako je kolonu sjećanja izmanipulirala politika. Ne, dragi naši, vaša politika ju je zablatila. Vi koristite medije kako biste oblatili cijelu kolonu sjećanja u kojoj su bili branitelji, stvoritelji Hrvatske, roditelji poginulih, žrtve iz Domovinskog rata, mnogi domoljubi, iz cijele Hrvatske i inozemstva. Kažu da ih je bilo blizu sto tisuća. Vi, pače, vodite medijski, propagandni, može se reći i specijalni rat u javnim sredstvima informiranja protiv onih koji su bili u koloni sjećanja ove godine u  Vukovaru, protiv onih koji su sve što su najvrednije imali ponudili za Hrvatsku.

Nismo vas htjeli razdvajati u vašoj malobrojnosti i debljini obraza, ali premijer se opet potrudio da predvodi u svome samozadovoljavajućem cinizmu te je izjavio da je zabava završila, da su se ekipa i vikači razišli, a tišina se u koloni mogla rezati, a vi birani, izabrali ste gaziti ljudsko dostojanstvo svih sudionika u koloni sjećanja.

Dragi naši birani na vlasti, molimo vas shvatite i prihvatite za ubuduće da kada dolazite na obilježavanja datuma vezanih za stvaranje Hrvatske, datuma koji bolno podsjećaju na žrtvu i patnju, tada niste vi u prvom planu! Mi se tada ne želimo znojiti ili smrzavati slušajući vaše govore, tu želimo biti sabrani na molitvu za našu braću suborce i naše najmilije. Tada ćemo vas uvažavati kao institucije države nad kojom opravdano strepimo.

Možete li vi, tamo gore, to shvatiti!? Upravni odbor Koordinacije braniteljskih udruga grada Zagreba Miljenko Bađun, tajnik

mob 0951456109

Ivica Matošević, predsjednik
16.11.2013.

ZAPOVJEDNICI VUKOVARA TRAZE ISTRAGU

 

Merčep, Dedaković, Borković i Vidić: Istražite zagonetne smrti, kriminal i pljačku u Vukovaru 1991.!

U toj apsurdnosti, najapsurdnije je što i sada – kao jedina državna istina o obrani Vukovara – ostaje sramotno izvješće koje je u prosincu 1991. godine sastavila Državna komisija u sastavu Josip Manolić (predsjednik komisije), predstojnik Ureda za zaštitu ustanog poretka Republike Hrvatske, dr. Milan Ramljak, predsjednik Vlade, Gojko Šušak, ministar obrane, Ivan Vekić, ministar unutarnjih poslova, Zdravko Mustač, zamjenik Stjepan Herceg, savjetnik u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske.

Tomislav Merčep, Mile Dedaković-Jastreb, Branko Borković-Mladi Jastreb i Marin Vidić-Bili u svom priopćenju, koje naš portal ekskluzivno objavljuje, oglasili su se oko aktualne situacije u Vukovaru, a povodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara. Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti.

1. Obrana Vukovara bila je samostalno organizirana, bez naputka iz Zagreba. Na takvu situaciju je u velikoj mjeri utjecao tadašnji iznimno nepovoljan politički i sigurnosni položaj Republike Hrvatske, koja je bila međunarodno nepriznata i izložena srbijanskoj oružanoj agresiji, a nije imala ni vojsku zbog nedostatka oružja i zakonskih pretpostavki.

2. Stoga smo se mi zapovjednici i branitelji Vukovara tijekom obrane rukovodili objektivnim sagledavanjem situacije i poštenom odlučnošću da svi stanovnici istočne Slavonije i zapadnog Srijema trebaju sudjelovati u obrani. U tome smo uspjevali zahvaljujući snazi volje i usprkos tome što se dio naših državljana priključio srbijanskoj agresiji.

3. Tada je u državnim insititucijama Republike Hrvatske donosen niz u svakom pogledu pogrešnih političkih i vojnih odluka o Vukovaru te u cijeloj istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu što je pridonijelo guranju toga područja u pakao rata. Te pogrešne odluke donesene su zahvaljujući dobro organiziranoj skupini osoba koje su bile protuhrvatski nastrojene, ali i veoma utjecajne u hrvatskim državnim institucijama. One su, podupirući ratne profitere i švercere – već u ranom razdoblju bitno utjecale na tragičan slijed događanja, uključujući i upućivanje hrvatskih policajaca u tragediju u Borovu Selu, 02. svibnja 1991. godine.

4. Pod njihovim bitnim utjecajem, u državnom vrhu proizvoljno su prikazivana i tumačena sva događanja na vukovarskom području, a napose obrana Vukovara. U pakao rata u Vukovaru su nakon protupravnog uhićenja Tomislava Merčepa – upućeni Mile Dedaković i Branko Borković, a Marin Vidić – Bili ostavljen bez potpore u nezavidnom položaju Povjerenika Republike Hrvatske. Organizacije pokušaja proboja prema Vukovaru su rađene na način da proboji ne uspiju. Od tada do danas onemogućavaju zapovjednicima obrane i vukovarskim braniteljima da o obrani Vukovara podnose službena izvješća vojnim političkim institucijama Republike Hrvatske. Nevjerojatno je, ali istinito da do sada nijedna hrvatska državna institucija nije zatražila da im zapovjednici obrane Vukovara podnesu izvješća.

5. Kako bi se zameo trag svim naznačenim protuhrvatskim djelovanjima, preko dvadeset godina, neutemeljeno napadaju i osuđuju zapovjednike obrane Vukovara, a operacija Vukovar i vukovarski branitelji izloženi su marginalizaciji, krivotvorenju i progonima.

6. U toj apsurdnosti, najapsurdnije je što i sada – kao jedina državna istina o obrani Vukovara – ostaje sramotno izvješće koje je u prosincu 1991. godine sastavila Državna komisija u sastavu Josip Manolić (predsjednik komisije), predstojnik Ureda za zaštitu ustanog poretka Republike Hrvatske, dr. Milan Ramljak, predsjednik Vlade, Gojko Šušak, ministar obrane, Ivan Vekić, ministar unutarnjih poslova, Zdravko Mustač, zamjenik Stjepan Herceg, savjetnik u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske.

7. Do sada nijedno državno povjerenstvo nije istažilo kao, primjerice:
- nestanak (pljačku) golemih količina novca iz institucija u Vukovaru 1991. godine,
- zagonetne smrti osoba koje su bile povezane s financijskim institucijama u Vukovaru,
- kriminal u nabavkama oružja za potreba obrane Vukovara,
- zagonetne smrti pojedinaca koje bi mogli svjedočiti o organiziranim zločinima i kriminalu  umreženih političkih struktura od Vukovara do Zagreba.
Ali je stoga Državno povjerenstvo lažno obradilo okupaciju Vukovara i za to lažno optužilo sve zapovjednike i Povjerenika te branitelje Vukovara.
U Zagrebu, studeni 2013.
Obnašatelji dužnosti vezanih uz organizaciju i obranu Vukovara:
Predsjednik Općinskog odbora HDZ-a: Tomislav Merčep
Zapovjednik obrane i Zapovjednik operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja: Mile Dedaković
Zapovjednik obrabne općine Vukovar: Branko Borković
Povjerenik Vlade RH za Vukovar: Marin Vidić - Bili

14.11.2013.

SRAMOTA OD DRZAVE I NADANA VIDOSEVICA



  Sramota za sve nas

Vidošević pričao o maču i ognju pa dobio vojni stan, a oni koji su ih proživjeli u ratu dobili samo sramotu!

Sramota je da se pri kandidaturi za mjesto predsjednika Republike Hrvatske 2009. godine Vidošević nije sjetio upisati vojni stan u svoju imovinsku karticu. Sramota je da je Vidošević taj stan prodao za 220 000 eura samo godinu dana nakon svoje kandidature, dok su drugi branitelj vratili svoje stanove. Mnogi hrvatski branitelji današ žive kao sirotinja i nemaju ni krov nad glavom. Zašto nije tražio natrag svoj stan u Splitu i ovaj vratio MORH-u u nadi da će biti dodjeljen nekom našem branitelju ili djeci koja su ostala bez oca?

Otkad je Nenad Vidošević završio u istražnom zatvor, na površinu su isplivale razne priče o imovini predsjednika Hrvatske gospodarske komore. Milijune vrijedna vila od 730 kvadrata, skupocijene umjetnine u njegovom "bunkeru", dionice Kraša vrijedne oko 4 milijuna kn, sve to mogli smo naći u Vidoševićevoj imovinskoj kartici. Ipak, hrvatski narod najviše boli ono što u imovinskoj kartici ne piše, a to je stan koji je Vidoševiću dodijelilo Ministarstvo obrane.

Svakom Hrvatu koji je čuo za taj stan trebala je poteći suza od srama. Prisjetimo se malo ove priče ispunjene nemoralom i nepoštenjem. Stan od 153 kvadrata je Vidoševiću dodijelio pokojni ministar Gojko Šušak za "posebne zasluge" koje i dalje ostaju misterij hrvatskoj javnosti. Šušak je iskoristio svoje diskreciono pravo da stan u Korčulanskoj ulici u Zagrebu 1994. godine dodjeli nekome tko nije ratni invalid, branitelj ili udovica Domovinskog rata. Sramota!

Nije sramota što je Vidošević dobio stan. Bila su teška vremena i možda je Vidošević zbilja učinio puno za državu, bez da mi to znamo. Sramota je da se pri kandidaturi za mjesto predsjednika Republike Hrvatske 2009. godine Vidošević nije sjetio upisati ga u svoju imovinsku karticu. Sramota je da je Vidošević taj stan prodao za 220 000 eura samo godinu dana nakon svoje kandidature, dok su drugi branitelj vratili svoje stanove. Mnogi hrvatski branitelji današ žive kao sirotinja i nemaju ni korv nad glavom. Za svo to vrijeme Vidošević priča da je taj stan dobio u zamjenu za stan od 60 kvadrata u Splitu te da je čak nadoplatio 40 000 maraka. Ne zvuči baš kao poštena zamjena, ako je za stan dobio preko 1.5 milijuna kuna. Zašto nije tražio natrag svoj stan u Splitu i ovaj vratio MORH-u u nadi da će biti dodjeljen nekom našem branitelju ili djeci koja su ostala bez oca? Branitelji neće dobiti odgovor na ovo pitanje.

U ime onih koji se sjećaju Vidoševićeve izjave da kriminal treba progonit mačem i ognjem postaviti ću još jedno pitanje. Što Vidošević zna o maču i ognju kad ni rata nije vidio? Oni koji su preživjeli oganj, mač, pušku i logore znaju da on nije zaslužio taj stan, već da ga je ukrao iz ruku onih koji ga još uvijek trebaju. Sramota!

09.11.2013.

HRVATSKOM VLADA UDBA I YUGONOSTALGICARI



    HRVATSKI VELEPOSLANIK 'SLUČAJNO' STAVIO SLIKU SVOG BIVŠEG PREDSJEDNIKA NA NAJISTAKNUTIJE MJESTO U SOBI ZA PRIJAM

'Nečastivi' u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu: Ivo Goldstein opet provocira, ovoga puta s Titovom slikom pored Josipovićeve

Gotovo identičnu kapu, kao što je Titova na fotografiji, imao je zločinac Šljivančanin u Vukovaru, zločinac general Mladić u Škabrnji i Kijevu te mnogi drugi pripadnici velikosrpskih agresorskih snaga u Domovinskom ratu. Ako je dozvoljeno držati sliku čovjeka odgovornog za najstrašnije zločine prema hrvatskom narodu, znači li to da je u hrvatskim veleposlanstvima onda dozvoljeno držanje slika zločinaca koje privatno simpatiziraju hrvatski diplomati? Da li ćemo onda naći i slike ostalih svjetskih zločinaca poput Staljina, Hitlera, Castra, Sadama ili možda Miloševića?

 Sve dok Hrvatska jednom zauvijek ne raskrsti s demonima prošlosti, događat' će se incidenti poput nedavnog kada su novinari u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu snimili veleposlanika Ivu Goldsteina kako sjedi u sobi za prijam ispod slike Josipa Broza Tita!!!

Nakon što su ga novinari pitali što Titova slika radi pored slike aktualnog predsjednika države Ive Josipovića i francuskog predsjednika Hollandea, on je u svom stilu bahato odgovorio kako se ona tu našla slučajno i da je baš "namjeravao za dvadesetak dana sliku pokloniti jednom pariškom kafiću u kojem je (zna to povjesničar Goldstein) Tito nerijetko navraćao" u vrijeme dok je boravio u gradu svjetla između prvog i drugog svjetskog rata.

Ovaj diplomatski gaf hrvatskog veleposlanika u Parizu prije svega je stvar njegove šefice Vesne Pusić, no kada je Goldstein u pitanju on definitivno nije slučajan. Naime, taj donedavni profesor hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nikada nije skrivao svoje političko i ideološko opredjeljenje čak ni nakon osamostaljenja hrvatske države. Sva njegova riječ i svaki njegov potez unaprijed je dobro promišljen jer je on naprosto takav čovjek.

Iako je cijela Europa pa i zemlja u kojoj je on od veljače ove godine hrvatski veleposlanik, osudila sve totalitarne režime - i one fašističke ali i one komunističke proglasivši 23. kolovoz Danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoriratnih režima, Goldstein to ne priznaje. Godinama.

Njegovi opće poznati stavovi o razlici u zločinačkim metodama Nezavisne države Hrvatske i Titove Jugoslavije već su davno pročitano štivo, a što on misli o stvaranju moderne hrvatske države i Domovinskom ratu svatko tko želi može vrlo lako saznati iz njegove kontroverzne knjige"Hrvatska 1918-2008" gdje je analizirao najznačajnije hrvatske ideološke značajke u 20. i 21. stoljeću počevši od jugoslavenske ideologije preko HSS-a, ustaša, partizana, komunističko-socijalističkog poretka nakon rata do konačno hrvatskog osamostaljenja.

Čovjek koji tako otvoreno mrzi prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana i iskreno prezire vrijeme i rat koji je srušio njegovu nikad prežaljenu SFRJ "osobno mi ipak najteže pada ono što se događalo od 1990. godine naovamo jer u tom vremenu živim", danas je voljom vladajućih ipak hrvatski veleposlanik u jednoj od najvažnijih zemalja Europe i Europske unije. Može li takva osoba predstavljati RH u inozemstvu pitanje je za njegove pretpostavljene, no ako smo mogli imati veleposlanike optužene za silovanje, šverc, financijske malverzacije i slično, onda možemo imati i one koji o današnjoj Hrvatskoj i nemaju baš najbolje mišljenje.

Dakle, kod Goldsteina ništa nije slučajno.

Incident sa Titovom slikom iz partizanskih dana je njegova poruka ili bolje rečeno njegov prezir prema današnjoj Hrvatskoj.

- Zakon propisuje što su službena obilježja RH (grb, zastava, himna) ali ne zabranjuje da se u središnjim prostorijama veleposlanstva drže fotografije obitelji, Hrvatske ili neke treće osobe, promptno su priopćili iz Ministarstva vanjskih poslova nakon što su saznali za slučaj Goldsteinov slučaj s Titovom slikom.

Nakon ovog šokantnog medijskog otkrića HSP dr.Ante Starčević zatražio je od ministrice vanjskih i europskih poslova Vesne Pusić, premijera Milanovića i predsjednika RH Ive Josipovića hitnu smjenu veleposlanika Goldsteina.

- Šokirani smo, ali ne iznenađeni načinom na koji pojedini diplomati i dužnosnici koriste službene prostorije u vlasništvu RH. Slika koja je prenijeta u hrvatskim medijima jasno pokazuje veleposlanika Goldsteina i sliku zločinca Tita u uniformi sa prepoznatljivim simbolom petokrake. HSP AS upozorava da su pod takvim obilježjima počinjeni strašni komunistički zločini u poslijeratnom razdoblju nakon 1945. godine, ali i zločini koji su se dogodili 1991. protiv hrvatskih civila i branitelja, a kojim se željelo spriječiti nastajanje suverene Republike Hrvatske 1991., čiji je Ivo Goldstein veleposlanik.

Gotovo identičnu kapu, koja je na fotografiji, imao je zločinac Šljivančanin u Vukovaru, zločinac general Mladić u Škabrnji i Kijevu te mnogi drugi pripadnici velikosrpskih agresorskih snaga u Domovinskom ratu.

Nakon jasnog i nedvosmislenog odgovora od strane Ministarstva vanjskih i europskih poslova kako ne postoji zabrana držanja slika Josipa Broza Tita pitamo ministricu vanjskih i europskih poslova da li to znači da je u hrvatskim veleposlanstvima dozvoljeno držanje slika zločinaca koje eventualno privatno simpatiziraju hrvatski diplomati? Da li ćemo naći i slike ostalih svjetskih zločinaca poput Staljina, Hitlera, Pol Pota itd, pitaju se u HSP-u.

- Podsjećamo hrvatsku javnost kako je HSP AS sa svojim koalicijskim partnerima upravo ovih dana pokrenuo inicijativu u Skupštini Grada Zagreba za promjenu imena Trga maršala Tita. Tito je svoje zločine nad hrvatskim narodom pokazao odobravanjem Križnog puta, otvaranjem Golog otoka i likvidiranjem hrvatske emigracije. Upozoravamo premijera Milanovića, predsjednika Josipovića i ministricu Pusić kako je RH od 1. srpnja 2013. punopravna članica EU i da se treba držati europskih vrijednosti pa tako i Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu u kojoj je izjednačen komunizam i fašizam, poručio je zamjenik predsjednice HSP AS Ivan Tepeš.

04.11.2013.

BELOSVETSKI MINISTAR JOVANOVIC-




 
Naš 'belosvetski' ministar nudi samo mržnju

Nekad prokazivač vjernika pred partijom, danas vrijeđa Pozaića i predlaže novu etiku- uvrijedi bližnjeg svog

Ovom bolesnom kampanjom u medijima želi se srpska riječ pretvoriti u vodeću misao Hrvatske, a iz Hrvatske napraviti drugo oko u glavi.

"Je li mons. Pozaić pročitao bar jednu knjigu koju je napisao papa Franjo!? Nakon još jedne njegove 'propovijedi' siguran sam da nije, jer papa Franjo kaže: 'Užasavam se intelektualaca koji nemaju talenta i etičara koji u sebi nemaju dobrote... . Etika je cvijet ljudske dobrote. Ukorijenjena je u sposobnosti da budemo dobri, koju posjeduje čovjek ili društvo. Inače se pretvara u moraliziranje, lažnu etiku i na kraju u vrhunac licemjerja'. Pametnome dosta!"- napisao je  Željko Jovanović na Facebooku.

Narod bi Jovanoviću jasno rekao "što si sijao sada žanješ". Nitko te ne voli. Omražen si.  Ali on to ne razumije, jer ga sud i mediji stavljaju u položaj Boga. On s visine određuje. Samo što Bog ne dijeli mržnju. Ovaj naš "belosvetski" ministar nudi samo mržnju, jer se pokazao totalno nesposoban. Sposobnost se očituje rješenjima, a njegova rješenja su svađa i vrijeđanje. Kada je dobio istom mjerom, sakrije se iza nekog sudskog poltrona. Prvo je dijelio pljuvačke Vlatku Markoviću, pa su svi biskupi postali lažljivci, a kad je to netko njemu rekao, odmah su proradile institucije sistema, koja samo štite ministre, koji vrijeđaju narod, crkvu i pojedince.

Kada nekog od nas netko počasti prijetnjom ubojstvom, Bajić se ne oglasi tako transparentno kao kad je to netko njima "hrabricama" učinio. Država je umrežena svađalicama punih džepova naših novaca.

Iz SDP kadra ni riječ o nestalom partijskom zlatu, gdje se zagubilo par kilograma, to čak ni Bajića ne brine. Ne brine Bajića niti rasprodaja vila te stranke po zemlji, zanimljiva je tek objeda nekog od nas njima. To je Bajića puno više dirnulo od zlata, to je ipak bila "zlatna" izjava Mamića ili Franciškovića.

Gdje je etika Jovanovića kao ministra kada nekom kaže da si pljune u ogledalo, kada javno koristi medije i biskupe, sve proglasi lažljivcima ili sada kada se on nudi kao čitač papinskih knjiga. On koji je bio prokazivač vjernika pred partijom.

Mržnja koja vlada tim čovjekom bi trebala biti osnova neke hrvatske etike? Uvrijediti svakoga, pa ako ovaj uvrijedi Jovanovića , onda će Jovanovićev frend ministar Ostojić toga pospremiti u zatvor ili na šopanje lijekovima u zatvorsku bolnicu. I svatko drugi koji pokušava oskvrnuti naočale ministra je nadrapao. On će kao i u Rijeci reći, kako je on ugrožen po nacionalnoj pripadnosti i svi će da "ućute".

Svađalicu trebaju baš sve ustanove, tako da će poslije njegovog pada sa ministarske stolice pohrliti u Zagreb, da bi ovaj dragulj svadljivosti radio u nekoj bolnici. Poglavito bi najviše nagrabusio neki folirant bolesnik, njega bi vrijeđao  isključivo Jovanović, jer je on znao izvrijeđati jedan narod, di ne bi nekog foliranta.

Što reći?

Srpski fašizam je krenuo u nacističkoj maniri pod Miloševićem. Dva oka u glavi. Hitler je imao drugo oko u Austriji, Milošević u Crnoj Gori, a nastavilo se ponavljanjem laži koje su pretvorene u medijima kao istina. Njemačka laž je stala. Srpska se proširila. Ovom bolesnom kampanjom u medijima želi se srpska riječ pretvoriti u vodeću misao Hrvatske, a iz Hrvatske napraviti drugo oko u glavi.

01.11.2013.

NASIM DRAGIM POKOJNICIMA



 

'Ta svjetlost koju vidiš nije kraj već početak, prazna su tvoja mnijenja, smrt nije zbogom već - doviđenja!'

Pod kamenom hladnim teškim poput diva,

pokojnik dragi slatkim snom sniva.

Utjehe nema, misle tad ljudi, uspavano tijelo nikad se ne budi.

Stisak ruke i suho cvijeće, tek riječi utjehe i topla svjetlost svijeće.

Tračak nade tad se stvori, u srcu našem Božji glas progovori:

"Ta svjetlost koju vidiš nije kraj već početak, prazna su tvoja mnijenja, smrt nije zbogom već - doviđenja!"

01.11.2013.

POKOJ VJECNI DARUJ IM GOSPODINE



Nestaje vanjski svijet buke, otvara se unutrašnji svijet tišine, sjećanja, vapaja, okrećemo se emotivnoj prošlosti s mrtvim

A s druge strane samo tišina, velika moć tišine, i vlastita nemoć slušanja otvara nam puteve vjere koja ukazuje na viši smisao našeg tjelesnog i duhovnog bivanja i daje nadu za susretom u Bogu, nudeći nam snagu, dobrohotnost u milostivosti svjedočenja da su neki ljudi postojali, pripadali, voljeli, bili voljeni, ufali se, i onda otišli, ostavljajući da svjedočimo istinu o njima, istinu o postojanju onih s kojima smo su–patili , su-osjećali, s onima koji su u emotivnom krugu naše duše.

Jednom davno, pitali su nekoga tko je tvrdio da se ne boji smrti, da objasni na čemu počiva njegova hrabrost i uvjerenje. Kazao im je otprilike ovako: "Čemu se bojati, dok je život tu nema smrti, a kad smrt dođe, mene više neće biti, pa čega bih se bojao, kad se nikad ne možemo susresti. Sva naša putovanja imaju svoj kraj, neko počivalište za nove daljine. Putovanja treba gledati kao vječito traženje našeg duha da postane skladan i uređen kako bi prepoznao stvari i mjesta otkrivajući i razotkrivajući vidljivi i predmetni svijet u pokrenutost u samom duhu koji teži ka zatvaranju svoje praznine i žeđi za sjedinenjem onog zemaljskog i nebeskog, božjeg u nama."

Najčešće dok smo zemaljski orijentirani i materijalno–egzistencijalno usidreni u sakupljačko-porivno-afektivnoj strani u stvaranju identiteta i društvene potvrde, ne vidimo da smo prolazni i neutvrđeni u pitanjima tko smo i što smo. Skrivamo se često iza općenitosti i običajnosti koja nam je zadana, pa hodimo ovim svijetom u nekim lažnim identitetima struke, zanimanja, zvanja, statusa, imanja ili ne imanja, zlorabimo mitski karakter nacije, gena i ljubavi za zemlju. Sva ta trenutna bučnost i zavodljivost eudajmoničkoga u nama lagano nestaje i ulazi u balans razumijevanja svijeta oko sebe i u sebi, kad čovjek kao biće ljubavi i obitelji shvati iznenada da jučer nikad nije isto, kad se dogodi putovanje na kojem nema više ovozemaljskih susreta, polazaka, čekanja.

Susret s tuđom smrti u emotivnom i fizičkom smislu izaziva trenutačno prekrajanje razuma u emotivne koncepte promišljanja gdje umjesto zemaljskog bilja, postajemo nebesko bilje. Odjednom se lišavamo nasilnosti, zloće, planova i kroz mrtvoga se okrećemo sebi, u emotivni koncept prepoznavanja konačnosti, praznine, nemoći. Nestaje vanjski svijet buke, otvara se unutrašnji svijet tišine, sjećanja, vapaja, okrećemo se ka emotivnoj prošlosti s mrtvim, tražimo kontakte jednom davno prekinute priče, žudimo za nedovršenim dodirima, razgovorima, otklanjamo zlobe, želimo reći, čuti. A s druge strane samo tišina, velika moć tišine, i vlastita nemoć slušanja otvara nam puteve vjere koja ukazuje na viši smisao našeg tjelesnog i duhovnog bivanja i daje nadu za susretom u Bogu, nudeći nam snagu, dobrohotnost u milostivosti svjedočenja da su neki ljudi postojali, pripadali, voljeli, bili voljeni, ufali se, i onda otišli, ostavljajući da svjedočimo istinu o njima, istinu o postojanju onih s kojima smo su–patili , su-osjećali, s onima koji su u emotivnom krugu naše duše. Stvarali su nas kao ljude, u duhovnom smislu, njihov tjelesni odlazak pojačao je u nama transcendentalni i božji koncept postajanja i naučio nas živjeti s mrtvima u sebi da bismo bili što pravedniji prema živima.

31.10.2013.

MILANOVIC,ARKAN PERKOVIC.



    Josip Perković mirno pije svoju kavu u kafeteriji Venecija svaki dan

Milanović se ne boji branitelja, boji se Arkanovog prijatelja Perkovića

Tko je pustio onako olako Arkana, a s druge strane vodeće pravaše ubijao kao zečeve?

Vukovar još gori. Vukovar se još bori. Borba za njega nikada nije prestala. Glavašević je nekada molio za spas grada. Ljudi su umirali pod kišom granata. Avioni, tenkovi, haubice i ljudske zvijeri napadale su grad na Dunavu. Srušeno je sve što je građeno kroz stoljeća. Danas se i dalje ruši Vukovar. Ruši se dostojanstvo ljudi koji su gradili grad. Davali svoju dušu za taj grad. Mnogi su sad na počinku. Klanjamo se njima sa svojim licmjernim licima. I to jednom godišnje!
I što se događa kad nekome prekipi? On je neprijatelj vlasti? Razbije jednu usranu ploču i za to ga vlast tereti dvjema godinama zatvora?! S druge strane, silovane žene Vukovara pokazuju prstom na Vojislava Stanimirovića, a on postaje zastupnik u Saboru? I onda nekakva novinarska žgadija govori da su ti bijesni ljudi primitivci? Ili su primitivci na vlasti, koji guraju svoje laži kao moralnu vertikalu?! Igraju se bolesno s osjećajima naroda. Svadljivost i mržnja su osnova ove vlasti.

Neki dan je čovjek suđen, jer je vrijeđao ministra kao što je ministar istom žestinom vrijeđao njega. Njegova psovka je jača od ministrove. Bijeda morala i bijeda suda. Potpuna bijeda društva. S druge strane se u MUP-u mjesecima šuti zbog kriminala i zataškavanja ubojstava. Tko je tu zapravo primitivac? Ako je reagirano na ovu vlast bijesnim stavom, očito bijes ima svoj razlog. Bijes i laž idu zajedno.
Razlog je jasan. Josip Perković mirno pije svoju kavu u kafeteriji Venecija svaki dan. U posebnoj prostoriji. Kao prava špija. Nitko ga ne dira. Zbog njega se mijenjaju zakoni. Za Vukovarce se spremaju kazne zbog ploča? Kakva kontradiktornost. I na kraju će Vukovar na referendumu morati izboriti svoj spokoj. Ako se ne isprsi nekakav Peđa. Nekakav anonimus iz Pule, Peđa Grbin, koji se u životu nije napio vruć hladne vode, tumači referendum bolje od Ustavnog suda? Tko je on? Članstvo u SDP -u znači biti iznad države? Vlast sama po sebi nije zakon. Ako je protunarodna, ona mora pasti. Narod to svojim bijesom pokazuje. Sve očitije.
S druge strane, zbog Perkovića je vlast spremna dobiti europsku sramotu. Izgubiti izbore. Napraviti političku krizu. Samo zato što su Arkan i Joža bili frendovi. Tko je pustio onako olako Arkana, a s druge strane vodeće pravaše ubijao kao zečeve?
Došlo je vrijeme, pay back. I ekipa je nervozna. To je mreža, a ne vlast.

Naša zločinačka organizacija, koja postoji dvadeset godina, moralno nas i materijalno upropaštava. Svima bi to trebalo biti konačno jasno. Oni su ovdje za rušenje svega dobroga, oni su ovdje za uništenje ljudskih života, morala i povećanje harača.

Toliko se naklapa o zločinačkoj organizaciji, a u Haag šaljemo generale umjesto političara. Rat je politika drugim sredstvima? Ako je ta konstatacija točna, generali su izvršitelji. Perković je izvršitelj. Za svakoga tko dođe u njegovu sjenu, politika izgleda kao ova Milanovićeva. Puna laži. I mora se bojati za svoje laži. Prodaje obraz za laž.

I na danas na Milanovićev rođendan poput otrovnog škorpiona, boji se Milanović Josipa Perkovića. Branitelji ga ne zanimaju. Sloboda u krvi ga ne zanima. Zanima ga što je prljavo u mislima Perkovića. Možda bi i on mogao u Martićevu na kavu? Perković je svaki dan tamo.

29.10.2013.

DRZAVA VISOKOPOZICIONIRANIH POLICIJSKIH KRIMINALACA


Mikulić: Tražili su da opasni kriminalac bude pušten na slobodu pet godina prije isteka kazne

SARAJEVO - Jučer, točno u 13 sati, federalni ministar pravosuđa Zoran Mikulić ušao je u zgradu Agencije za istrage i zaštitu u Istočnom Sarajevu gdje su ga dočekali istražitelji SIPA-e i odmah odveli na saslušanje. On je sumnjičen za ometanje istrage u policijskoj akciji “Lutka” i zlouporabu dužnosti. Sat prije nego što je otišao na saslušanje razgovarali smo s ministrom Mikulićem. Razgovarali smo s njim i nakon dvosatnog saslušavanja.

Zataškavanje prijava

- Svi su prošli četvrtak bili svjedoci pokušaja nasilnog upada naoružanih pripadnika Federalne uprave policije u zatvor u Mostaru, a bez naredbe za pretres koju je morao izdati sudac za prethodni postupak. Službenici FUP-a su tvrdili da imaju usmenu naredbu državnog tužitelja Dubravka Čampare, što predstavlja eklatantan primjer provođenja privatne i nezakonite sile od pojedinaca iz Tužiteljstva BiH i Federalne uprave policije. Ovo se potpuno podudara s onim na što sam nedavno javnosti ukazao – korumpiranost na što nitko, po običaju, nije reagirao. Nitko ne reagira ni na zataškavanje predmeta i kaznenih prijava  koje smo u nekoliko navrata podnosili Tužiteljstvu BiH za slučajeve kriminala i krađe javnih dobara. Tužiteljstvo se po pravilu oglašavalo nenadležnim. Istovremeno se drugim osobama, pa i meni osobno, nastupom uvijek istih tužitelja i policijskih istražitelja montiraju procesi, kazao je Mikulić za DL.
Ministra Mikulića su SIPA i Tužiteljstvo BiH osumnjičili da je ometao rad pravosudnih tijela i da je zlouporabio položaj. Prošlog tjedna uhićen je njegov pomoćnik Hidajet Trako, kojem se na teret stavlja da je zlouporabio službeni položaj jer je dopustio premještaj jednog zaštićenog svjedoka iz zatvora u Sarajevu u zatvor u Zenici gdje mu je ugrožena sigurnost. Trako je pušten na slobodu i zabranjeno mu je obavljanje službenih poslova i sastajanje s ostalim osumnjičenim u ovom predmetu. Isto kazneno djelo jučer je stavljeno na teret i ministru Mikuliću.
- Radi se o osobi koja je na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od deset godina. Nakon što izdrži tu kaznu, nastavlja s izdržavanjem druge kazne zatvora. Rješenjem Ministarstva pravosuđa FBiH od 13. rujna 2012. odobrena je molba i zahtjev za premještaj te osobe iz zeničkog u sarajevski zatvor. U obrazloženju Uprave zatvora u Zenici je navedeno da je molba za premještaj neosnovana zbog sigurnosnog aspekta. Osoba je premještena u cilju suradnje s Tužiteljstvom BiH i SIPA-om, i to na razdoblje od 13. rujna 2012. do 13. studenog 2012., te je naloženo ravnatelju sarajevskog zatvora da po isteku tog roka osobu vrati u zatvor u Zenici. Rješenjem od 24. travnja 2013. toj osobi je određen nastavak izdržavanja kazne u sarajevskom zatvoru do 9. rujna, a na temelju zahtjeva Tužiteljstva BiH. Nadalje, rješenjem od 4. rujna ove godine odobren je zahtjev Tužiteljstva BiH da ta osoba nastavi izdržavati kaznu u zatvoru u Sarajevu do 9. ožujka 2014. godine. Na prijedlog ravnatelja zatvora u Sarajevu, 25. listopada je odobreno premještanje te osobe u zatvor u Zenici, a kao razlog je navedeno da će tu imati poseban tretman jer je ušao u SIPA-in program zaštite svjedoka. Od dolaska u zatvor u Sarajevu sigurnost  te osobe je stalno bila ugrožena i Uprava te ustanove je zaključila da će “SIPA u zatvoru u Zenici, gdje je osiguran viši stupanj sigurnosti, lakše s tom osobom obavljati operativne radnje“. Jedino zenički zatvor ima odgovarajuće smještajne kapacitete za visokorizične osobe i mogućnost incidentnih situacija svedena je na minimum, objašnjava Mikulić.

Zahtjevi i pritisak

Međutim, on za DL otkriva i jedan potpuno nepoznat detalj vezan za cijeli ovaj slučaj:
- Tužiteljstvo BiH i SIPA su Ministarstvu pravosuđa FBiH podnijeli zahtjev za puštanje te osobe na uvjetnu slobodu s objašnjenjem da njegov “boravak o zatvoru predstavlja ogroman problem strukturama zaduženim za održavanje reda, a posebno zaduženim za pojedinačnu i opću sigurnost osuđenika i zaposlenika zatvora s obzirom da postoji opravdana bojazan da će netko od drugih osuđenika izvršiti napad na svjedoka“. Ispada da ni Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću BiH ne smeta to što državni tužitelj Čampara vrši pritisak na federalnog ministra pravosuđa da jedan od najvećih kriminalaca bude nezakonito pušten na uvjetnu slobodu punih pet godina prije isteka kazne pravdajući to tvrdnjom da će im on navodno biti  važan i da će stalno biti pod nadzorom. To nastojanje tužitelja možda i nije toliki problem, vjerojatno mu je to način da osigura dokaze i svjedočenje, ali kriminalno djelovanje tužitelja se očituje u tome što traži od mene kao ministra pravosuđa da postupim suprotno zakonu. Dakle, traži se od ministra da utječe na komisiju, a kada ministar zatraži od komisije da preispita stav ne prejudicirajući odluku, onda dolaze pod punom ratnom spremom i uhićuju pola Ministarstva uz uredno obavještavanje odabranih medija, kaže Mikulić.
Mikulić naglašava da zaštićeni svjedok od samog početka akcije “Lutka“, koja je, kako kaže,  ranije imala drugi naziv, uopće ni na koji način nije htio komunicirati s tužiteljem Čamparom.
- Razlog je što je rodica Anesa Kurbegovića, jednog od suučesnika ovog zaštićenog svjedoka, zaposlena u Vijeću ministara BiH i bliska je s tužiteljem Čamparom, pa se taj svjedok plašio da informacije ne procure. Što mu je tužitelj nakon toga obećao, ja ne znam, ali pretpostavljam da mu je obećao da će nezakonito ostati u zatvoru u Sarajevu, kaže Mikulić.

Pritužba i brošura

- Naravno da ne treba očekivati intervenciju Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća BiH jer kad se njima obrati ministar pravosuđa s pritužbom na rad tužitelja ili suca, oni birokratski odgovore da su zahtjev zaprimili, da im se više ne treba obraćati i da će se, ako što bude potrebno, oni javiti. Uz to mi uredno dostave brošuru u kojoj su sadržane neke odredbe Zakona o VSTV-u i napišu da je to brošura koja će mi pomoći lakše shvatiti svoja prava. Možete misliti kako se onda obraćaju običnom građaninu i što ljudi mogu očekivati od takvog politiziranog i birokratskog tijela, kaže ministar Zoran Mikulić i podvlači:
- Uz ovakve pojedince na vodećim funkcijama u policiji i tužiteljstvima i uz ovakve metode, građani se najozbiljnije trebaju plašiti umjesto da očekuju zaštitu.

Privatna uhićenja

- Posebno ističem apsolutno privatna, nezakonita uhićenja koja naređuje tužitelj Čampara, i to za ono djelo koje ne postoji jer je jedino Ministarstvo pravosuđa nadležno za premještaj zatvorenika i jer jedino i mimo toga ministar pravosuđa ima još i diskrecijsko pravo odlučiti postoje li posebne okolnosti da se osuđenik i mimo odredbi pravilnika premjesti u drugi zatvor. Dakle, tvrdnje da je premještaj osuđenika koji je zaštićeni svjedok bio nezakonit su nebuloze. Podvlačim, jedino je Ministarstvo pravosuđa nadležno za premještaje, kaže ministar Mikulić.
27.10.2013.

SISACKA ZUPANICA LJUBI CETNIKE


 
BAHATA ŽUPANICA U SREDIŠTU NEUGODNOG SKANDALA

VIDEO: Grli li sisačka županica Lovrić Merzel agresorske vojnike 1991. godine?

Među strašnim snimkama srbočetničkih zločina u Hrvatskoj koji su autori bez uspjeha slali hrvatskim organima gonjenja nalazi se i ona u kojoj, prema riječima Banijaca, upravo sadašnja županica grli neprijateljskog vojnika.

Nakon što su mediji ovih dana otkrili kako je sisačko-moslavačka županica Marina Lovrić-Merzel nedavno za potrebe županije kupila skupe automobile pravdajući se da puno putuje budući je njena županija jedna od najvećih u RH pa se mora voziti u luksuznim vozilima a ne nekim običnim, sada bi se mogla naći u središtu još jednog neugodnog skandala.

Naime, Dnevno je u posjedu videa s ratnim snimkama koje su za svoju dušu i kućnu uspomenu snimali srpski teroristi i lokalni četnici na Baniji tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku.

Naime, na snimkama se vide detalji zarobljavanja hrvatskih branitelja u rujnu 1991.godine u Kukuruzarima pokraj Hrvatske kostajnice, zatim trenutci srbočetničkih napada na Petrinju, snimke govora Milorada Pupovca u Kninu 1991., Vojislava Šešelja u Kninu i Korenici, martićevo postrojavanje jedinica JNA, te videozapis jedne od najzloglasnijih četničkih jedinica odgovorne za najstrašnije zločine u Hrvatskoj, a na snimci njihov se zapovjednik "hvali" kako im je jedna od najuspješnijih akcija bila ona u Škabrnji.

Međutim, na snimljenom materijalu koji traje 90-tak minuta u jednom se trenutku vide snimke žene koja srdačno grli i ljubi neprijateljskog vojnika za koju Banijci tvrde da je upravo sadašnja županica Marina Lovrić Merzel.

Taj detalj nalazi se u 31.minuti videa, a ono što je još tragičnije je činjenica da su autori koji su prikupili i objavili ove materijale koji nedvojbeno svjedoče o četničkim zločinima na Baniji tijekom Domovinskog rata, sve to poslali nadležnim institucijama (MUP-u i drugim pravosudnim tijelima u RH) još 1995.godine, te nekoliko puta i kasnije ali nitko nikada s tih snimki nije procesuiran u Hrvatskoj.

 
26.10.2013.

SAVO STRBAC,CETNIK U OFANZIVI.

Zbog čega je hrvatskom pravosuđu nezanimljiv Savo Šrbac?


Zbog čega je hrvatskom pravosuđu nezanimljiv Savo Šrbac? - See more at: http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/Drustvo/Mladen-Pavkovic-Zbog-cega-je-hrvatskom-pravosudu-nezanimljiv-Savo-Srbac#!prettyPhoto[gallery]/0/

Zbog čega je hrvatskom pravosuđu nezanimljiv Savo Šrbac? - See more at: http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/Drustvo/Mladen-Pavkovic-Zbog-cega-je-hrvatskom-pravosudu-nezanimljiv-Savo-Srbac#!prettyPhoto[gallery]/0/
Zbog cega je hrvatskom pravosudju nezanimljiv
Savo Strbac?

Zbog čega je hrvatskom pravosuđu nezanimljiv Savo Šrbac? - See more at: http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/Drustvo/Mladen-Pavkovic-Zbog-cega-je-hrvatskom-pravosudu-nezanimljiv-Savo-Srbac#!prettyPhoto[gallery]/0/




Mladen Pavković: Zbog čega je hrvatskom pravosuđu nezanimljiv Savo Šrbac?


 

Koprivnička Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91) nikako se ne može načuditi kako i zbog čega hrvatski organi gonjenja neprestano optužuju pojedine hrvatske branitelje, dok ratne zločince poput Save Štrbca nitko i ne dira, već se mnogi prave kao da oni i ne postoje.

Naime, u Beogradu, odnosno u Banja Luci, već godinama djeluje jedna, prema svemu sudeći, zločinačka organizacija s nazivom Dokumentacijsko – informacijski centar Veritas, koju vodi ratni zločinac Savo Štrbac, a koja je za svoj rad dobila preporuke (da čovjek ne povjeruje) Ujedinjenih naroda (United Nations), Međunarodnog Komiteta Crvenog križa (International Committee of the Red Cross) i Međunarodnog Krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (International Crime Tribunal for the Former Yugoslavia).

Ta se organizacija isključivo bavi progonom Hrvata,(zamislite da se nešto slično događa Amerikancima ili Izraelcima), optužujući ih (kao i  vrh hrvatske političke i vojne strukture) da su tijekom  Domovinskog rata izvršili agresiju (sic!) na tzv. Srpsku krajinu, ali i na druge dijelove – Hrvatske, te da su na taj način ubijali, pljačkali i protjerivali „nevino“ srpsko stanovništvo, koje je samo u toj tzv. krajini imalo „tek“ 30.000 vojnika, koji se, zamislite, u vrijeme oslobođenja hrvatskog teritorija (!), odnosno briljantno izvedene vojno – redarstvene akcije Oluja, nisu mogli obraniti, kako se često naglašava u priopćenjima ove organizacije, od daleko nadmoćnijeg neprijatelja tj. hrvatske vojske, koja ih je napala s mnogo većim brojem ljudi!

Veritas su, prema nekim izvorima, kako je jednom napisao Robert Frank, osnovale srpske obavještajne službe s ciljom vođenja antihrvatske propagande kroz prikupljanje dobrim dijelom lažnih i netočnih podataka o planirarnim i provedenim ratnim zločinima Hrvatske vojske nad civilnim stanovništvom.

Ono što je za nas i te kako bitno je činjenica da ova organizacija nesmetano djeluje, redovno, pa čak i na njihov zahtjev, dostavlja Haaškom sudu, ali i mnogim drugim institucijama, pregršt lažnih i krivotvorenih informacija o hrvatskom Domovinskome ratu, neprestano podmećući kako je Hrvatska, a ne tzv. Jugoslavija bila agresor!

Na sve te njihove teške i ničim dokazane optužbe, koje se mogu pročitati i na internetu, u Hrvatskoj, osim pojedinih novinara, nitko ne protestira i ne žali se, a najmanje to čini Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. Po Bajiću, ali i po drugima, kao da je  posve „normalno“ što postoji jedna takva organizacija, umjesto da putem svojih kolega u Srbiji pod hitno zatraže odgovornost za njihov rad, odnosno skidanje njihovih stranica s interneta. A na koji način gotovo svakodnevno iznose teške laži i klevete možda ćete se najbolje uvjeriti ako ćemo citirati tek neka od njihovih „saopštenja“. Tako primjerice u jednom od njih na ovakav se način opisuje slom Srba nakon Oluje.

- „Četvrtog avgusta 1995. hrvatske oružane snage, uz odobrenje i podršku NATO-a, u sadejstvu sa snagama Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH, izvršile su agresiju na Srpsku oblast  Krajina (sjeverna Dalmacija, Lika, Kordun i Banija), u sastavu Republike Srpske Krajine. (...) I dok je cjela Krajina bila izložena dotad neviđenoj artiljerijskoj vatri i dok su hrvatski vojnici ubijali i spaljivali sve što je srpsko, Vrhovni komandant hrvatske vojske i Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, preko radija i TV-a, „u ime demokratske vlasti Hrvatske“ pozivao je Srbe „da ostanu kod svojih kuća i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast“.

Nadalje se u istom „saopštenju“ navodi kako su „hrvatski vojnici (a za njima nisu zaostajali ni muslimanski) nad Srbima sa kojima su došli u kontakt, upotrebljavali već toliko puta isprobane metode likvidacija (klanja, spaljivanja, metak u potiljak, bacanje u jame...) ali i neke nove metode (zamrzavanje i spaljivanje kemikalijama).

Po tom Savi Štrbcu i Veritasu agresor (tako oni isključivo nazivaju hrvatsku vojsku!) ubijao je ljude u izbjegličkim kolonama i do Une i preko Une, duboko u teritoriju Republike Srpske tako da su na putovima kojima su se kretale krajiške izbjegličke kolone ostajali leševi ubijenih artiljerijskim granatama, avionskim bombama, snajperskim hicima, noževima...

Mogu li ove laži nekoga od hrvatskih vlasti barem malo uznemiriti, pa da se  napokon  netko (kad već ne će Državno odvjetništvo) počne  baviti i podizanjem optužnica radi iznošenja laži i kleveta, ili se pak nitko u Hrvatskoj, osim novinara, ne uzbuđuje kakvu sliku o hrvatskom Domovinskom ratu svakodnevno šalju pojedini Srbi, na čelu sa Savom Štrbcem? To tim više što ti isti prešućuju i marginaliziraju zločine u Vukovaru, Škabrnji, Voćinu, Kusonjama, Osijeku, Dubrovniku,  Gospiću i mnogim drugim mjestima i gradovima  diljem Hrvatske. Njih se nimalo ne tiče što se rat vodio u Hrvatskoj i što smo mi oslobađali svoje, a još manje ih briga koju su ulogu u agresiji imali Srbi, a ona se može usporediti samo s najgorim terorizmom!

Međutim, stvari postaju još teže kad se zna da su Veritas i Savo Štrbac vjerodostojni suradnici Haaškog suda, odnosno da taj sud često više vjeruje njima nego istini. A Štrbac iz mjeseca u mjesec i dalje  na ovaj sud dostavlja neprovjerene i lažne informacije, optužujući sve i sva, od predsjednika Tuđmana pa do (opravdano) Mesića. Navodno da je ova organizacija za zločine nad srpskim narodom u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku optužila više od dvije tisuća Hrvata! Pa, čak su optužili Hrvate i za ubojstva Srba koji danas normalno žive i rade!

No, kad se zna tko je Savo Štrbac (rođen u selu Raštević kod Benkovca), onda bi vjerujemo i „pticama na grani“ moglo biti jasno o kakvom se zlotvoru radi. On je do početka balvan – revolucije radio kao sudac Okružnog suda u Zadru, a često se hvalio i kao općinski sudac u Benkovcu kada je izricao presude isključivo Hrvatima zbog „krivičnog djela protiv bratstva i jedinstva“ i tome slično. Za vrijeme srpske agresije bio je aktivni član Ratnog štaba Benkovaca, a zatim i tajnik Vlade tzv. Republike Srpske Krajine. Posebno se isticao u vrijeme zločina nad hrvatskim civilima u Škabrnji. Jednom je napao i odvjetnika Čedu Prodanovića. Naime, zamjerio mu je što je kao Srbin „izdao srpsko pitanje“! Međutim, Prodanović je o njemu izjavio: „Prevelika je Štrpčeva moralna i ljudska mrlja da bi sada kritički govorio o meni, no to mu ne smeta da se cinički prikazuje samozvanim borcem za ljudska prava“.

U suđenju hrvatskim generalima, pred Haaškim sudom, Štrbac je vidio šansu za Srbe da legitimnim sredstvima obnove Republiku Srpsku Krajinu, čiji grb, kako kažu, i danas s ponosom čuva u prostorijama Veritasa. (Ali se malo prevario.)

Štrbac je autor i nekoliko knjiga u kojima se manipulira i blati Hrvatska, a koje su uzete i kao „krunski svjedoci“ protiv Hrvata u Haagu, na što nitko u Hrvatskoj nije reagirao.

- „Tragedija je da Republika Hrvatska srpske žrtve koje su bile hrvatski građani prepušta srpskoj strani koja ih sebi pribraja. Podsjećam da su partizanske vlasti nakon 45-te, kako bi ojačale svoju poslijeratnu poziciju, sve žrtve, uključujući i ustaše i četnike, pa čak i dio Nijemaca, prikazale kao svoje žrtve. Iz pragmatičnih bi razloga i Republika Hrvatska to trebala napraviti, a ne da prepušta srpskoj strani da ih ona prikaže kao svoje žrtve kojima će sutra Štrbac manipulirati“ – kazao je jednom prof.  Žarko Puhovski, bivši predsjednik HOO-a.

Ovaj okrutni  ratni zločinac, koji je već odavno trebao biti iza rešetaka, a ne da i dalje uživa potporu srpsko-crnogorskog političkog i inog vrha, zaboravlja tko je bio agresor na Hrvatsku, te na koji je način stvorena Republika Srpska.

Stoga,  Glavni državni odvjetnik, ali i druge institucije u Hrvatskoj trebaju već jednom dostaviti svojim kolegama  u Srbiji i Crnoj Gori zahtjev za  pokretanje postupak  protiv Dokumentacijsko- informacijskog centra Veritas i Save Štrbca, zbog kontinuirane lažne propagande protiv Hrvatske i njezinih branitelja. Također treba, kako već rekosmo, odstraniti Veritasove internet stranice, jer "zagađuju" prostor.

24.10.2013.

NADAN VIDOSEVIC HRVATSKI VIZIONAR



 

Priča o Nadanu Vidoševiću: Kako postati 'multi-milijunaš' u Hrvatskoj?

U Nadanovim rukama sve raste samo ne i hrvatsko gospodarstvo. Zlobnici bi rekli kako je on svoje prve milijune ostvario na strvinama upravo tog propalog gospodarstva…a kasnije je sve išlo glatko!

Evo tek djelomičnog popisa njegova faraonskog bogatstva, prosinac 2009.:

 1.Vila na Prekrižju u Zagrebu sa 730 kvadrata stambenog prostora i 1.200 kvadrata okućnice po veličini je prva iza Todorićeva dvorca; ‘… veličinom nalikuje hotelu’, pisali su mediji.
Investitor i vlasnik nije naš Nadan nego njegova majka, Marija-Tudor Vidošević. Doduše, majčina jedina ‘imovina’ potječe iz soc-vremena kad je bila član u upravnom odboru Jadrantekstila.
U kući se ne vide zidovi od umjetničkih djela, pišu mediji.

2. U malom turističkom mjestašcu Nemirama kod Omiša više nema stare, ruševne 'obiteljske'  vikendice već se tamo danas nalazi impozantna zgrada s desetak turističkih apartmana.

3. 16000 kvadrata zemlje u Gorskom Kotaru na kojima je izgrađen pravi ranč po uzoru na 'Wild West'.

4. Kuća na Bjelolasici

5. Kuća na Kupresu s dva teniska terena….itd., itd….

Mogući 'izvori financiranja':

Dalmacija-cement
U ratnim uvjetima takozvane pretvorbe Dalmacija-cement je relativno slabo poslovao i Vidošević je pokrenuo proces prodaje kupcima iz Italije.
Kada je 1993. napustio Split i u vladi Nikice Valentića preuzeo funkciju ministra gospodarstva, Dalmacija-cement je prodana talijanskim kupcima za 25 milijuna dolara; sumnjalo se da je stvarna cifra bila dvostruko veća.
Povremeno se u dijelu medija provlačio podatak kako su kupci za podmićivanje tadašnjih hrvatskih dužnosnika platili između 10 i 12 milijuna dolara.
Cjelokupni transfer obavili su ondašnji politički dužnosnici, ali policija i državno tužiteljstvo nisu imali petlju provjeriti teške optužbe za (ratno?) profiterstvo.

Atelier Meštrović
Atelier Ivana Meštrovića, pisali su mediji, kupljen je za pola milijuna eura, a nakon promjene GUP-a prodan je za 1,5 milijuna eura. Kupljen je kao objekt u kojem je naš Nadan trebao izložiti svoju velebnu umjetničku zbirku.
Međutim, splitski 'gradski oci' su, eto, promijenili urbanistički plan pa je na toj parceli dopuštena gradnja te joj je cijena 'narasla' za tri puta, na 1,5 milijuna eura…a Nadan teška srca ipak odustao od svoje plemenite namjere!

Medulin
Zanimljiva koincidencija oko Vidoševićevih nekretnina i promjene GUP-a vezana je i za parcelu od 4116 kvadrata u Pješčanoj uvali pokraj Medulina, što je afera otkrivena prije devet godina.
I opet ti nesretni mediji: 'Glas Istre' je 2004. otkrio da je spretni Nadan Vidošević tu parcelu kupio još 1999. za tričavih 36.000 maraka, kada na tom području gradnja nije bila dopuštena. Poslije je, eto, promijenjen GUP i nakon toga to je zemljište procijenjeno na gotovo 2 milijuna eura; kako samo stvari narastu u njegovim rukama!?

NK Hajduk
Protiv Nadana Vidoševića je 2003. podignuta čak i optužnica zbog financijskih malverzacija i 'misterioznog nestanka' 55 milijuna kuna u Hajduku između 1992. i 1997., kada je on bio predsjednik Upravnog odbora tog kluba, tog ponosa Splita i cijele Dalmacije. Skupa s Vidoševićem optuženi su bili i još neki 'vatreni hajdukovci', a teretilo ih se da su u inozemstvu otvorili tajne račune u koje se slijevao novac iz transfera Hajdukovih nogometaša; i nisu plaćali poreze i doprinose državi, a igračima su uzimali i dio novca iz ugovora.
Policija je čak pronašla i bilješke o tim transakcijama, neki od 'hajdukovaca' su i završili u 20-dnevnom pritvoru ali ne i Vidošević koji je tvrdio kako je znao za račune u Austriji, ali ne i gdje je završilo 55 milijuna kuna.

Bez prejudiciranja krivice, afera Hajduk eklatantan je primjer korumpiranosti hrvatskog pravosuđa. Jer kako drukčije objasniti da za malverzacije koje su se događale prije 15-20 godina, a optužnica je podignuta još 2003., do sada nitko nije sudski odgovarao?
A danas se Nadan Vidošević čudom čudi gdje je to nestalo 32 milijuna kuna iz njegove Hrvatske gospodarske komore.
U najmanju ruku čudno da takav bistroumni muž zadnji dozna da ga žena vara; a 'žena' maznula iz 'muževe' blagajne 29 milijuna kunića….ma, sram ju bilo!?

22.10.2013.

STIPE MESIC MAFIJAS U ODORI ANTIFASISTA

MESIĆ JE PRIMIO MITO I ČEKAM DA ME BAJIĆ POZOVE

1283-MTF 3049-600x365

General Marko Lukić iznosi dokaze protiv bivšeg predsjednika


 - Pouzdano znam da finski i austrijski istražitelji rade na raspetljavanju aferPatria u koju su upetljani bivši predsjednik Stjepan Mesić i još neke osobe oko njega. Znaju to i strane obavještajne službe. Zato budite uvjereni da će se afera Patria rasplesti i u Hrvatskoj – rekao mi je, još u ljeto 2012. godine,umirovljeni general Marko Lukić, predsjednik Zavjeta za Hrvatsku, u neformalnom razgovoru nakon intervjua kojega smo malo prije toga završili.

Vrlo detaljno potom je opisao događaje otprije 6-7 godina, koji su,prema njegovim tvrdnjama, prethodili odluci da MORH kupi velik broj oklopnihvozila od finske Patrije, a ne od austrijske tvrtke Stayer u američkom vlasništvu, koju je u to vrijeme u Hrvatskoj zastupao upravo Marko Lukić,a koja je bila drugi ponuđač oklopnih vozila za Hrvatsku vojsku.

STAYEROVO VOZILO NAMJERNO POKVARILI

- Kada sam doznao da predstavnici Patrije, po svemu sudeći,nude mito da bi Hrvatska kupila njihova vozila, zatražio samrazgovor s tadašnjim predsjednikom Mesićem, te sam otišao u njegov ured. Rekao sam mu da imam informacije da Patrija nudi mito i očekivao da ćeMesić reagirati i nešto poduzeti. No, on se nije iznenadio. Tek je nehajno odgovorio: „Znaš kako sudac u nogometu od objestrane uzme mito, pa kasnije onima koji su izgubili kaže: žao mi je, nisamo vam mogao pomoći. Tako ti je to“. Sugerirao je, dakle, da bi idruga strana mogla ponuditi mito, te mi dao do znanja da zna zanečiste namjere predstavnika Patrije. Tada mi je postalo jasno da se žalim krivoj adresi. A da je cijeli natječaj i proceduraodlučivanja o kupovini oklopnih vozila doista samo farsa postalo je posve očitonakon ponovljenog testiranja Patrijinih i Stayerovih oklopnih vozila na poligonu Đure Đakovića u Slavonskom Brodu. Tada su, nakon ručka kada pokraj testiranih vozila nije bilo nikoga, tobože, otkrili da je vozilo Stayera na motor bacilo ulje, iako se kasnije ustanovilo da je netko, u vrijeme pauze za ručak, presjekao kabel kako bi ispalo da su Patrijina vozila pouzdanija od Stayerovih. Sva prethodna testiranja imala su, naime, drugačije rezultate, te su ukazivala da su Stayerova vozila superiornija od Patrijinih. Hrvatska je, kao što znate, na koncu odabrala Patriju, no istraga će pokazati da je to učinjeno zbog podmićivanja – ispričao je potpisniku ovih redaka prije više od godinu dana general Lukić.

Pozivao se pritom na vrlo pouzdane izvore, te zamolio da to još ne objavljujemo, odnosno da pričekamo dok istraga ne pokaže da je to što govori doista istina. Ostavljao je pri tom dojam dobro obavještene osobe, čovjeka koji informacije dobiva i od stranih obavještajnih izvora. Taj dojam na kraju se, po svemu sudeći, pokazao točnim. Jer godinu dana kasnije dogodilo se ono što je najavljivao: finski glavni državni odvjetnik Juka Rappe nakon provedene istrage posve nedvosmisleno je za hrvatske i slovenske medije izjavio da su bivši predsjednik Stjepan Mesić i bivši direktor Đure Đakovića Bartol Jerković osumnjičeni da su preko posrednika dogovorili i uzeli mito za svoj angažman u natječaju za nabavu vojnih vozila u Hrvatskoj 2007. godine!

IMA DOKAZA PROTIV MESIĆA

         -A to što hrvatski državni odvjetnik i USKOK ne poduzimaju ništa, odnosno što na svojim službenim stranicama tvrde da nema dokaza da je bilo tko iz Hrvatske primio mito, to je već druga priča. Jer iako pred nosom imaju čovjeka koji je neposredni svjedok tadašnjih zbivanja i koji javno tvrdi da jedva čeka da ga Bajić pozove i da mu ispriča svoja saznjanja o korupciji u poslu s oklopnim vozilima, da mu ponudi svu dokumentaciju, oni ga uporno ne pozivaju na razgovor.

- Probelm je u Bajiću, ako bude prikrivao i dalje kaznena djela, mita i korupcije, za koja istražitelji drugih zemalja znaju da su se dogodila. To će biti šteta za ugled Hrvatske u EU. Finski istražitelji su, dakle, pokrenuli ovaj proces iako je njihova tvrtka dobila posao, a naši istražitelji ostaju nijemi, mada se sam čin korupcije dogodio kod nas. Kaznene prijave Bajić, u pravilu, čuva u ladici da bi kasnije mogao ucjenjivati koga treba. No, sada je on na potezu: ili da pokrene postupke protiv kriminala i korupcije ili da podnese ostavku. I ne samo u ovom slučaju. Stotine drugih slučajeva se ne rješavaju: od korupcije pri gradnji autoceste, pa do sumnjive prodaje Ine u dva navrata – napominje danas Marko Lukić, koji je rado cijelu priču još jednom, ovaj put 'on the record', ispričao za portal Tjedno, te pojasnio detalje koji su prethodili sumnjivoj kupovini 84 oklopna vozila vrijedna 112 milijuna eura.

-Svojim ponašanjem Mesić je davao do znanja da je upetljan u kriminal. Pokazao je da očekuje nešto i s druge strane. No, Austrijanci i američka tvrtka nisu igrali tu igru i zato su prepustili da se postupak privede kraju, pa da se kasnije utvrdi je li bilo korupcije. Profesor Cvrtila danas tvrdi da je proces nabave bio transparentan, ali to i nije sporno. Korupcija se odvijala u pozadini, u modelu lobiranja, a u to su bili upetljani bivši premijer Franjo Gregorić i tadašnji predsjednik Stipe Mesić. Mesić, međutim, sada sve prebacuje na ideološki teren pa kaže da ga za korupciju optužuju ustaše. Kao da su finski istražitelji ustaše! Kao da bi finski istražitelji optuživali finsku tvrtku za korupciju, da nemaju čvrste dokaze! Mesića očito pokrivaju strukture nekadašnje UDBE i KOS-a, koje su pokrovitelji pljačke cijele Hrvatske i koji žele da opća korumpiranost u Hrvatskoj ostane trajno stanje. No, mi se za takvu Hrvatsku, u kojoj vladaju politička i institucionalna korupcija, nismo borili - ističe Lukić.

Dodaje, potom, da je zbog cijele situacije, odnosno zbog događaja koji su mu se u to vrijeme dogodili, a koje povezuje, ponajprije, s nastojanjem da američka tvrtka Stayer u transparentnom postupku dobije posao, napustio mjesto savjetnika - konzultanta Stayera.

- U to vrijeme fizički sam napadnut bejzbol palicom, netko je bacio eksploziv ispred moje kuće, a i sin mi je poginuo pod vrlo sumnjivim okolnostima. Sve te događaje povezujem s poslom oko oklopnih vozila, te s nastojanjem obavještajnog podzemlja, odnosno struktura iz bivše UDBE i KOS-a, da pod svaku cijenu eliminiraju Stayer iz posla. U takvoj situaciji Amerikanci su mi sugerirali da se povučem, što sam na kraju i učinio. Posao je potom dobila Patrija a danas znamo da se to dogodilo zbog uplaćenog mita. Radi se o 12 milijuna eura provizije – pojašnjava Lukić.

Širi, potom, priču na moguću veliku ekonomsku korist koju je Hrvatska tada izgubila.

- General Dynamics, američka tvrka koja je vlasnik austrijskog Stayera, planirao je premjestiti dobar dio proizvodnje dijelova za vojna vozila u Hrvatsku, odnosno u pogone Đure Đakovića. Ta tvrtka zapošljavala bi čak15.000 radnika jer bi proizvodila za NATO. No kada su vidjeli da je u Hrvatskoj nemoguće transparentno poslovati, te kada su uvidjeli da nova članica NATO saveza zbog specifičnih razloga odbija kupiti oklopna vozila kompatibilna vozilima ostalih zemalja NATO saveza, odustali su od strateškog ulaganja u Đuru Đakovića, što je ogromna šteta ne samo za 'Đuru', već i za cijelu Hrvatsku. Mislim da iza svega toga stoje srpske obavještajne službe, odnosno bivša mreža KOS-a koja nije ni pod koju cijenu htjela dozvoliti dolazak velikog američkoge proizvođača borbene opreme na hrvatsko tlo, a koja i danas, posve očito, kontrolira Hrvatsku - dodaje Lukić.

Prisjeća se potom činjenice da je poslove za Patriju u Hrvatskoj u to vrijeme vodio bivši kapetan JNA Panjević, koji je devedesetih s generalom Zagorcem na raznorazne načine nabavljao oružje za Hrvatsku.

- Svi znamo da je u kupovini oružja za Hrvatsku bilo svega, a Panjevića su predstavnici Patrije očito izabrali jer zna na koje načine se u Hrvatskoj 'trgovalo' oružjem i vojnom opremom. Zato je profesoru Cvrtili i generalu Luciću bolje da ne govore da je sve bilo čisto, jer nije bilo - ponavlja Lukić, pa potom pojašnjava da je Stjepan Mesić u to vrijeme bio čovjek koji je kontrolirao cijeli sustav oružanih snaga, koji je odlučivao o kadrovima u MORH-u, te koji je itekako imao utjecaja i na odluku  o odabiru oklopnih vozila.

OBRANOVIĆ ZA MESIĆA UZIMAO LOVU

Saznanja slična Lukićevim ima i Darko Petričić, novinar i publicist,suradnik portala tjedno koji je prije dvije godine dobio sudski spor protiv Mesića (doduše nepravomoćno) jer je na sudu dokazao da je bivši predsjednik povezan s albanskim lobijem (Petričić je tvrdio da je Mesićevu predsjedničku kampanju financirao albanski lobi, Mesić ga je tužio i izgubio sud).

- Posjedujem informacije koje se podudaraju s ovim što tvrdi general Marko Lukić. A Lukić je iznio izuzetno ozbiljne optužbe. Iz njegovih riječi očito je da ta saznanja ima jako dugo, da se temelje na njegovoj istrazi ali i na obavještajnim podacima stranih tajnih službi. Ja, pak, imam saznanja da je Renato Obranović, otac Mesićeva unuka, bio blagajnik koji je umjesto Mesića primao novac u ovom, ali i u drugim sličnim slučajevima. Postoje, dakle, informacije da je Obranović osoba preko koje Mesić radi financijske transakcije. Dotični je sudjelovao u mnogim aferama. Vjerojatno je, stoga, točno da Mesić nije primio mito direktno na svoj račun. Nitko ozbiljan takvo što ni ne očekuje, niti tvrdi. No i primanje mita preko posrednika također je kazneno djelo – primjećuje Petričić te dodaje da i on ima informaciju da je i Franjo Gregurić povezan s 'poslom' oko Patrije.

- Vjerujem da je DORH sada u velikim problemima. Oni bi slučaj najradije zataškali, ali velik međunarodni pritisak ih ometa u tome. Vjerojatno i Josip Perković ima informacije o cijelom ovom slučaju, kao i o mnogim drugim sličnim koruptivnim aferama, što dodatno pojašnjava zbog čega ga hrvatska politička oligarhija tako uporno ne želi izručiti – zaključuje Darko Petričić, publicist koji je prije nekoliko godina objavio knjigu 'Hrvatska u mreži mafije, kriminala i korupcije'.

MESIĆEVE IZJAVE O  O LUKIĆU

A što na sve ovo, odnosno na ozbiljne optužbe generala Marka Lukića, kaže bivši predsjednik?

- Ne znam što bih vam odgovorio. Mogu reći da ima ljudi koji su nenormalni. Nije Lukić mene ni na što upozoravao. To su gluposti. On je nudio svoju firmu. A odlučivala je komisija, a ne ja. Te optužbe nemaju veze sa zdravim razumom - podosta ljutito odgovorio je Mesić gore potpisanom novinaru u kratkom telefonskom razgovoru.

Potom je upitao: 'Je li Lukić nudio mito?' 

Na odgovor kako 'Lukić tvrdi da nije', nadovezao se riječima 'Pa nije ni druga strana.'

Bivši predsjednik, kojega tajnica u njegovu uredu i dalje oslovljava s 'predsjednik' i čija je omiljena uzrečica bila 'Neka institucije rade svoje posao' potom je spustio slušalicu u svom 'predsjedničkom' uredu.

Neka, dakle, institucije napokon odrade svoj posao.
20.10.2013.

SVJET U KOJEM ZIVIMO




BANKA KOJOJ PRIPADA SVE,

A NOVAC STVARA IZ NICEGA!

19.10.2013.

BITI ILI UBITI

Ovo je za rubriku VJEROVALI ILI NE

 

Vrh tajnih službi na sudu u Splitu

Na Županijskom sudu u Splitu započeo je sudski proces kakvog svijet nije vidio. Na njemu će sudjelovati združeni cjelokupni vrh civilne Službe državne sigurnosti bivše komunističke Jugoslavije, koji je od 1990. g. - tranzicijskim čarobnim štapićem - pretvoren u temelj i vrh civilnih i vojnih obavještajnih službi novonastale demokratske države RH.

Slatka ubitačna tajna

Za njih se danas u svijetu najčešće koristi naziv sigurnosne službe. Nedavno se to zvalo obavještajno-kontraobavještajnim službama, ili tajnim državnim službama, ili tajnom policijom. U svakom slučaju radi se o krajenje povjerljivoj, izuzetno moćnoj i tajnoj strukturi koja je odlučujuća za mnogobrojna javna i tajna (politička, vojna, gospodarska, pravosudna, medijska, kulturna itd.) događanja u svakoj državi i u svim globalnim svjetskim događanjima. Te službe se najčešće nazivaju kičmom sigurnost ili stabilnosti svih država. Tako je bilo nekada, tako je i danas.

Motivi, uzroci i razlozi, ili pozadina mnogih presudnih događaja postaje razumljivom tek kad su dostupni podaci koji otkrivaju djelovanje tajnih službi. Tako, primjerice, danas otkrivamo da su i iza karijera mnogih javno poznatih kult-osoba, od politike do estrade, zapravo stajale tajne službe koje su upravljale i sa njima i sa događajima.

I u najdemokratskijim državama svijeta, operacije i ovlasti tajnih službi su veoma često iznad svih važećih zakona i običaja. Tajne službe tajno bez sankcija organiziraju pojedinačna i masovna ubojstva. Tajne službe tajno kreiraju mnoge oružane sukobe i upravljaju s njima. Tajne službe stoje tajno iza najvećeg dijela ilegalnih tijekova novca, droge, oružja i ostalih pošasti suvremenog svijeta. Kada se nešto od toga javno i otkrije, tajne službe imaju dovoljno političke, vojne, pravosudne, medijske i ostale moći da sve ponovno zataje ili odgovornim prikažu nekoga drugoga, ili preusmjere fokus zanimanja na neku proizvedenu informaciju i događaj.

Mnogi najnapetiji i najnevjerojatniji akcijski i špijunski filmovi i literatura nastali su na dijelovima stvarnih događanja iza kojih su stajale tajne službe. Prisjetimo se primjerice „Trećeg čovjeka“ i serijala o „Jamesu Bondu“. Čak su i ti dijelom romansirani filmovi nastajali s određenim mekšim ili tvrđim specijalnoratovskim ciljevima.

Kad god tajne službe u javnost pripuste neki dio – redovito od njih frizirane – tajne, ili kad otkriju neku malu tajnu protivničke tajne službe, to opravdano izazove golemu pozornost svekolike javnosti, zbog zanimljivosti i zapletenosti koju nose bilo koje tajne same po sebi. Prisjetimo se primjerice dramatičnosti prije nekoliko desetljeća, kada se puštalo da javno malo progovore hladnoratovski prebjezi jedne i druge strane. Ili, dramatičnosti nedavnog smrtonosnog trovanja ruskog obavještajnog prebjega u Londonu.

Tako je to u svijetu.

Vrh tajne službe na javnom suđenju

Međutim tako ipak nije u Hrvatskoj, iako mnogi uporno tvrde da je Hrvatska dio svijeta. Naime u Hrvatskoj je u medijskoj tišini, danas 02. 02. 2011., na Županijskom sudu u Splitu započeo sudski proces kakvog svijet nije vidio. Nedvojbeno je to milenijski svjetski pravosudni proces, jer se radi o javnom suđenju na kojem će javno – kao dio procesa - nazočiti združeni cjelokupni vrh civilne Službe državne sigurnosti bivše komunističke Jugoslavije, koji je od 1990. g. - tranzicijskim čarobnim štapićem - pretvoren u temelj i vrh civilnih i vojnih obavještajnih službi novonastale demokratske države Republike Hrvatske.

Takvo javno slikanje vrha strukture tajne službe nije se nikada i nigdje dogodilo u svijetu, a evo sada se događa u Hrvatskoj. Budući mediji nisu gotovo nikako, a kamo li primjereno, najavili taj senzacionalni epohalni događaj, ostaje nam razmišljati o moći sigurnosne mreže koja za sada uspijeva hrvatskoj javnosti prikrivati o čemu se tu zapravo radi.

Galerija obavještajnih likova koji sudjeluju u splitskom javnom sudskom procesu je više nego upečatljiva. Zdravko Mustač: do 1990. g. čelna osoba Službe državne sigurnosti (SDS) komunističke Jugoslavije, a nakon toga drugi čovjek u hijerarhiji „novonastale“ službe sigurnosti u Republici Hrvatskoj; Vrhovni sud Njemačke raspisao je za njim tjeralicu zbog umiješanosti u ubojstva hrvatskih iseljenika, te je zaštita njega jedan od glavnih pravosudnih krimena koji spriječava ulazak RH u EU. Josip Manolić (90-ogodišnjak): jedan od ključnih obavještajaca komunističke Jugoslavije od završnih godina Drugog svjetskog rata; 1989. g. glavni pozadinac pri osnivanju HDZ-a; od 1990. g. čelnik „novonastale“ službe sigurnosti, glavni kadrovik u HDZ-u, predsjednik vlade RH, predsjednik Županijskog doma Sabora, itd. u Republici Hrvatskoj. Josip Perković: više desetljeća bio je jedan od čelnika jugokomunističkog SDS-a u Hrvatskoj; 1990-ih je bio moćni ratni pomoćnik ministra obrane i čelnik vojne sigurnosne službe (SIS) u RH; i formalno je preživio sve promjene vlasti u RH, a nakon umirovljenja u obavještajni vrh instalirao svojeg sina Sašu; Vrhovni sud Njemačke raspisao je za njim tjeralicu zbog umiješanosti u ubojstva hrvatskih iseljenika, te je zaštita njega jedan od glavnih pravosudnih krimena koji spriječava ulazak RH u EU. Mijo Deverić: u bivšoj Jugoslaviji šef zagrebačkog odjela za „neprijateljsku emigraciju“; sin istaknutog jugoslavenskog komunisitčkog obavještajca Miše Deverića; uspostavom hrvatske države promaknut u šefa osiguranja najviših državnih dužnosnika RH, uključujući i Predsjednika Franje Tuđmana.

U temu sudskog procesa je na različite načine umiješana i serija drugih bivših istaknutih obavještajaca i represivaca komunističke Jugoslavije, kojih je većina tranzicijom zauzela moćne društvene uloge u demokratskoj i samostalnoj Hrvatskoj: Budimir Lončar, Anto Nobilo, Josip Boljkovac, Branko Bradvica, Stanko Čolak, Ivan Lasić Gorankić. A tragovi vode, između ostalih i do Mladena Bajića (sadašnjeg Glavnog državnog odvjetnika RH) koji je pokrenuo istragu prije desetak godina dok je bio na mjestu županijskog državnog odvjetnika u Splitu. Zatim do Darka Grdića šefa VSA-e (i bratića Saše Perkovića), te do Ive Josipovića za kojeg se navodi da je izvršio protupravni utjecaj na pravosuđe s položaja Predsjednika države.

Biti ili ubiti

Naznačene činjenice su toliko znakovite da bi bilo logično zaključiti kako će sudski proces puno prije početka izazvati golemo zanimanje medija, znanstvenika, političara i brojnih žrtava represije obavještajnih službi bivše Jugoslavije i nove države Republike Hrvatske. Međutim, to se ne događa.

Isto tako, netko će pomisliti da je u Hrvatskoj započela lustracija, pa da se sudi odgovornima za desetke tisuća pogubljenih žrtava koje se nalaze u preko 1.600 prikrivenih masovnih grobišta, ili da se sudi za 80-ak likvidiranih hrvatskih iseljenika, ili da se sudi organizatorima djelomičnog prosrbijasnkog sukoba između Armije BiH i HVO-a, ili organizatorima niza ubojstava nakon 1990-te, poput ubojstva Mira Barešića, Ante Parađika, Jadranka Garbina, Damira Tomljanovića Gavrana...

Budući se radi o tolikom združivanju tako moćnih obavještajaca, moglo bi se pomisliti da se sudi nekoj moćnoj međunarodnoj instituciji koja je suodgovorna za niz nedavnih ratnih nedjela, ili da se sudi Srbiji kao agresoru, ili da se sudi visokim dužnosnicima Republike Hrvatske koji su počinili pljačku, prodaju teritorija i druge veleizdaje.

Međutim, ne radi se o ničemo navedenom ili nečemu sličnome.

Moćni združeni obavještajni i drugi likovi su pokrenuli golemi sudski proces i glavni su svjedoci optužnice protiv javno srednje poznatog Bože Vukušića, povratnika iz hrvatskog iseljeništva, dragovoljca Hrvatskog domovinskog rata, jedno vrijeme djelatnika hrvatskih sigurnosnih službi, bivšeg djelatnika bivše državne (RH) Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, sadašnjeg glasnogovornika Počasnog bleiburškog voda i autora niza knjiga i članaka o ubojstvima koje je naredio režim bivše Jugoslavije, a organizirali su ih obavještajni djelatnici koji su tranzicijom preuzeli moć i u hrvatskoj državi.

U situaciji teških progona hrvatskih branitelja za navodne ratne zločine, optužnica protiv B. Vukušića je na prvi pogled gotovo beznačajna jer ga se tereti da je navodno (1991./1992. g.) sudjelovao u otmici i pritvaranju Petra Gudelja i Blagoja Zelića (djelatnika jugoslavenske tajne policije), kako bi od njih dobili informacije o ubojstvu istaknutog hrvatskog iseljenika Brune Bušića.

No, to je tek puki privid, jer dokumenti koji su izašli na površinu do početka ovog sudskog procesa, svjedoče da se radi o suđenju na kojem će svjetlo dana napokon ugledati i mnoge goleme hrvatske tajne iz razdoblja komunističke Jugoslavije, te njihov do sada tajni i moćni nastavak u proteklih dvadeset godina u Republici Hrvatskoj.

Interes da se i nadalje ne vidi da je „car gol golcat“ jest razlog izlaganju rizika javnog pojavljivanja na jednom mjestu svih združenih snaga s kojima raspolaže tranzicijska obavještajna mreža u Hrvatskoj. Vjerujmo im, da je to trenutak njihova, ali i našeg suočavanja sa svime što nam se događa. Oni su sada u svojoj hamletovskoj situaciji: „Biti ili ubiti!“

Sada pitanje za milion €!
KO CE IZRUCIT JOSIPA PERKOVICA??????
18.10.2013.

U VUKOVARU SRBI UGROZENI,CETNICI POLICAJCI




HRVATSKA - NAJDEMOKRATIČNIJA ZEMLJA NA SVIJETU
  
  

FOTO: Danas je vukovarski policajac, a karijeru je gradio kao krvnik u Gradu Heroju!

Ranjiva, srpska manjina diskriminirana je pri zapošljavanju? Dovoljno je samo podsjetiti se na Milenka Koraća, pripadnika "Belih orlova" koji je za sva vremena ovjekovječen na užasnoj snimci razorenog Vukovara gdje upravo on maše četničkom zastavom i pjeva "Slobodane šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate”. Sada je zaposlen u javnoj službi, policajac je PU Vukovarsko-srijemskoj i živi mirnim životom u Mirkovcima kraj Vinkovaca. Neki, kao Boro Rkman, dogurali su i do mjesta dožupana.

Srpski Demokratski forum na jednom od Okruglih stolova donio je zaključak da je srpska nacionalna manjina diskriminirana pri zapošljavanju, a napose u područjima koja su bila opustošena ratom.

Srbi u Hrvatskoj ranjivi, nezaposleni i odbačeni?

"Život na područjima koja su u ratu demografski i ekonomski devastirana sam po sebi izaziva rizik socijalne isključenosti, jer na tim područjima vlada nerazvijenost, nezaposlenost i gubitak od dvije trećine prijeratnih radnih mjesta. Pritom se taj rizik dodatno povećava pripadnošću ranjivoj kategoriji građana kao što su povratnici srpske nacionalnosti", rečeno je na tom forumu.

Osim u istočnoj Hrvatskoj, smatraju, udio pripadnika manjina u javnom sektoru mnogo je manji nego što je udio manjina u ukupnom stanovništvu. U tim područjima jedina radna mjesta uglavnom i jesu u javnom sektoru, što pripadnike manjina stavlja u posebno tešku poziciju.

Kako je rečeno na okruglom stolu, "mimo javnog sektora, postoji još možda desetak radnih mjesta u nekoj trgovini, pekari, kafiću ili kladionici. Ako pripadnika manjina nema u javnom sektoru, nema ih nigdje. Osuđeni su na život u socijalnoj izolaciji, društvenoj mimikriji i nekom paralelnom polusvijetu".

Koliko uistinu srpska nacionalna manjina živi u "paralelnom polusvijetu" i odbačena od svih, svakodnevno se pobija sa svih strana. Najkristalniji primjer je Vukovar, najprije grad krvavih, ratnih borbi, a sada socijalnih i ekonomskih, gdje bitka za goli život zapravo nikad nije niti prestala. U jednom od naših intervjua sa logorašima iz Vukovara, kćer Mande Matić koja je lažno proglašena ustaškom snajperisticom zbog čega je najbrutalnije mučena u srpskim logorima, požalila nam se da već dugo pokušava pronaći bilo kakav posao. "Da me barem prime u pekaru", rekla je tada djevojka, dijete hrvatske mučenice.

Munjevit uspon u karijeri: Od četnika do hrvatskog policajca

Problem nezaposlenosti, prema svemu sudeći, pogađa jednako sve stanovnike poharanih područja kojima se već dugo pokušava udahnuti život. Srpska nacionalna manjina ne bi, stoga, trebala kukati o diskriminaciji, pogotovo ako se uzme u obzir da im je upravo javna služba u Vukovaru sklona. U tolikoj mjeri da je bez ikakvih problema oprostila mnogim "onostranašima" koji su na najgori način okaljali ruke u Domovinskom ratu. Dovoljno je samo podsjetiti se na Milenka Koraća, pripadnika "Belih orlova" koji je za sva vremena ovjekovječen na užasnoj snimci razorenog Vukovara gdje upravo on maše četničkom zastavom i pjeva "Slobodane šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”. Sada je zaposlen u javnoj službi, policajac je PU Vukovarsko-srijemskoj i živi mirnim životom u Mirkovcima kraj Vinkovaca. Poput mnogih koji su se vratili i kojima je oprošteno, a od kojih je veliki broj zaposlen upravo u javnom sektoru. Neki, kao Boro Rkman, dogurali su i do mjesta dožupana. Toliko o socijalnoj izolaciji, društvenoj mimikriji i nekom paralelnom polusvijetu u kojem živi ranjiva srpska nacionalna manjina.

17.10.2013.

TI ZOVI MENE SERDARE JA CU TEBE VOJVODO,A MI ZNAMO KOJA SMO GOVNA

Josipović se sprema za službeni posjet Nikoliću i Srbiji

Josipović u dvodnevnom službenom posjetu Srbiji

Josipoviću pljesak u srbijanskom parlamentu

Josipović završava posjet Srbiji


like-button.net herewordpress-themes.org here

Josipović završava posjet Srbiji: Danas se sastaje s gospodarstvenicima i hrvatskom manjinom


Sada da vidimo kod koga je dosao Josipovic?





„U posljednje vrijeme je izražena pojava etnički motiviranih incidenata i govora mržnje ... a u školskim udžbenicima Srbi su okvalificirani kao okupatori i četnici“, rekao je Nikolić.


ovdje!


Josipović je rekao da su razgovori bili „otvoreni“ i uglavnom su se odnosili na to kako svaka strana gleda na otvorena pitanja i probleme. On je dodao da je „Nikolić iznio kako srpska strana gleda na probleme, a neke od tih problema prepoznajemo i u Hrvatskoj“.
16.10.2013.

BISERI VOJVODE NIKOLICA


'retoričko pitanje krvnika'
  

Tomislav Nikolić bi se nadmudrivao čija je tužba bolja za genocid i dao po još neki četnički savjet

Briljantni srpski um zaključio je kako nisu dobre "komšije" oni koji se svađaju oko međe.

Tomislav Nikolić postavlja retoričko pitanje krvnika. "Što ako je srpska tužba za genocid opravdana"?

On kao poglavar jedne zemlje postavlja prilično komična pitanja. Pitanje je samo po sebi jasno, zbog čega je uopće napisana tužba ako je stvar propitivanja? Napisana je kao blef, da bi neki drhtavi političar iz Hrvatske lakše opravdao svoju izdaju žrtava srpskog pokolja. Nikolić je prodao još nekoliko srpskih bisera u srijedu na konferenciji za tisak u Beogradu, koje su s naših prostora izgledale kao da ih baca svinjama. Mi smo za njega još uvijek svinje za klanje.

Dao je još jedan vjetar u leđa svim četničkim kamama, da čiste teren od nesrba. Zato je dobio signal iz EU da može u europske integracije s kamom u džepu. I do sada je Europa rješavala naš otpor srpskim nožem.

Briljantni srpski um zaključio je kako nisu dobre "komšije" oni koji se svađaju oko međe. Znači Zagorci, oprez, Nikolić vas je provalio. Skužio je da, ako se sporite oko međe, niste dobri susjedi. On je to sigurno saznao od najvećeg Zagorca u Srbiji, Tita. Tito je sve učio o međama, jedino nije znao naći i označiti pravilno hrvatsku među.

Predsjednik Nikolić zato smatra ako ukine tužbe s obje strane za genocid, znači onu našu i onu njegovu, za koju on nema pojma koliko je opravdana, postat ćemo dobre "komšije". Hura za Nikolića. Zaključak do neba. Vrijedi li to i za Veljka Marića? Ako Srbija povuče tužbu protiv njega, Marić bi trebao "voleti" Srbiju. 

Ako se posvađamo i otiđemo zbog toga na sud, onda ne možemo pričati i to uništava dobrosusjedske odnose po Tomi Grobaru. Briljantna misao u rangu s "teorijom relativnosti". Toma bi se s nama "đorao" za dobrosusjedske odnose; da mu mi oprostimo silovanje žena po srpskim zatvorima, iživljavanje srpskih zvjeri nad njima, ubijenih 16500 građana ove zemlje, 300 milijardi eura uništene imovine; sve bi Nikolić mijenjao za dobrosusjedske odnose. Mudro. Tko ne bi. I još da nam uvali abolirane četnike u što većem broju po Hrvatskoj, tko sretniji od predsjednika Srbije. On bi imao gdje ići u posjetu, da zajedno gledaju  utakmice "grobara" i "delija", tjeraju Hrvate u minska polja i jedu "jagnjetinu".

Kad netko normalan sluša ovog vodećeg srpskog cirkusanta koliko je bezobrazan i bešćutan, čovjek se pita u kojoj to zemlji "nedođiji" Srbi žive. Srbi su borbu oko međe ipak osuvremenili  treba im priznati i zagorski problem je dječja igra prema njima. Njihova teorija "međe u par metara" je zamijenjena teorijom spaljene zemlje, po Srbima. Što više spališ "komšiji" i uništiš, to ćete kasnije biti bolji "drugari". Još da je Hitler poznavao Nikolića, mislim da ni Goebbels ne bi baš imao neke šanse sa svojim teorijama. Ova je opako najbolja teorija. Ipak, tu nije kraj srpskom bezobrazluku.

Primijetio je Nikolić kako se mi u Hrvatskoj ne odnosimo dobro prema Srbima u Hrvatskoj, a posebice mu je zasmetalo što Srbe Hrvati smatraju okupatorima i četnike lošim dečkima. Stvarno "nečuveno". Kakvi okupatori, pa oni su nam dobro činili, samo što je nekom pogreškom ispala šteta od 300 milijardi eura. U jeb... pa što se svadimo oko te sitnice. Mi smo previše osjetljiv narod, pa našeg predsjednika je ipak  Nikolić dočekao sa svečanom povorkom i što bi još mi nakon svega?

Nedamo mu ćirilicu u Vukovaru, napadamo Pupovca i stvarno smo nezahvalni. On nam pruži ruku, a mi ga odmah podsjetimo da je proglasio Vukovar srpskim gradom. Prestrašno. Četnici s onim mrtvačkim glavama nositelji su dobrih vibracija. Nikako da to prihvatimo. Naravno, preko svojih krvavih noževa i masnih bradurina. To naši đaci trebaju shvati dok slušaju Cecu Arkanicu i uživaju u njenom medveđem tijelu. Četnici nas oslobađaju od nas samih.

Sada smo mu zahvalni na svim njegovim informacijama koje je podijelio s našom svekolikom javnošću. One informacije koje nismo razumjeli rastumačit će nam naš predsjednik Ivo Josipović.

16.10.2013.

SLAVA TI HRVATSKI VITEZE



obljetnica ubojstva borca za hrvatsku neovisnost
 

VIDEO: Prije 35 godina Udba je ubila legendarnog Brunu Bušića – ovo je njegova priča

like-button.net herewordpress-themes.org here Bušić je kobnog dana između 23 i 23:15 sati ulazio u dvorište zgrade u kojoj je privremeno stanovao. Za njim je potrčao nepoznati muškarac, usmrtio ga hicima iz neposredne blizine i pobjegao. U Tanjugu je likvidacija prikazana kao "međusobni obračun u emigrantskom podzemlju". Istom formulacijom ubojstvo je opisao i Vjesnik. Bušić je pokopan 23. listopada, dan nakon svečanog ustoličenja pape Ivana Pavla II. Na grob su mu uklesani sthovi Dobriše Cesarića "Trubač sa Seine".

Hrvatski političar i publicist Bruno Bušić ubijen je 16. listopada 1978. u Parizu. Jugoslavenske tajne službe ubojstvom ovog hrvatskog domoljuba od njega su stvorile legendu. Svojom karizmom Bušić je u hrvatskom narodu ostao upamćen kao simbol svih hrvatskih emigranata ubijenih od jugoslavenskih tajnih službi.

Bruno Bušić rođen je 6. listopada 1939. u zaseoku Bušića Dragi u Vinjanima Donjim kod Imotskog. Već kao gimnazijalac, 1956. godine, došao je pod povećalo Udbe kada je u nepotpisanoj školskoj zadaći ustvrdio da vjeruje u Boga te kritizirao Jugoslaviju. "Dok se Tito voza po Indiji, Velikoj Britaniji itd. teški fizički radnik nije u mogućnosti kupiti obični bicikl. Dok Titova žena Jovanka kupuje vile po inozemstvu, seljak, radnik i službenik ne mogu dobiti jednu jedinu sobu gdje bi se smjestili. To se zove jednakost? Titova žena sigurno nije zaposlena pa odakle njoj novac? Ja Tita smatram običnim diktatorom", napisao je Bušić.

Bušić i Tuđman

Od zanimljivosti iz Bušićeve mladosti istaknimo da se 1965. zaposlio u Institutu za povijest radničkog pokreta na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman. Te je godine i uhićen i osuđen na devet mjeseci zatvora zbog "širenja neprijateljske propagande". Zahvaljujući Tuđmanovoj intervenciji, kazna mu je preinačena u uvjetnu. Tuđmana i Bušića je 1972. godine, nakon Hrvatskog proljeća, pogodila ista sudbina – osuđeni su na dvije godine zatvora, ponovo zbog širenja propagande. Bušić je kaznu izdržao u zloglasnoj Staroj Gradišci.

Tuđman i Bušić susretali su se i kasnije, kada je Bušić izbjegao u inozemstvo. Nediljko Vegar ispričao je zanimljivu anegdotu o njihovu susretu 1977. Bušić je Vegaru rekao kako će ga u Njemačkoj posjetiti bivši Titov general. Vegar je pomislio kako ga želi napasti te je obećao angažirati još jednog čovjeka. Bušić je povikao: "Za Majku Božju, ti ga moraš čuvati da mu se što ne dogodi, jer ako itko uspije stvoriti hrvatsku državu – to će biti on!"

TV snimka krunski "dokaz" za ubojice

Švedska televizija je iste godine snimila dokumentarac "Hrvati: teroristi ili borci za slobodu". Tijekom fingiranih vježbi nepostojećih oslobodilačkih odreda, snimatelj je Bušića na trenutak snimio bez maske. Ova je snimka poslužila kao glavna izlika za Bušićevu likvidaciju. Bušić je 10. ili 11. rujna doputovao iz Londona u Pariz kako bi izvršio pripreme za Izvanredni sabor emigrantske organizacije Hrvatskog narodnog vijeća. Beograd je odlučio da se Bušić na tom saboru, koji se trebao održati 20./21. listopada u Amsterdamu, ne smije pojaviti jer bi vjerojatno preuzeo vodstvo nad hrvatskim političkim izbjeglištvom. 16. listopada 1978., prije 35 godina, Bruno Bušić je ubijen.

Bušić je kobnog dana između 23 i 23:15 sati ulazio u dvorište zgrade u kojoj je privremeno stanovao. Za njim je potrčao nepoznati muškarac, usmrtio ga hicima iz neposredne blizine i pobjegao. U Tanjugu je likvidacija prikazana kao "međusobni obračun u emigrantskom podzemlju". Istom formulacijom ubojstvo je opisao i Vjesnik. Bušić je pokopan 23. listopada, dan nakon svečanog ustoličenja pape Ivana Pavla II. Na grob su mu uklesani sthovi Dobriše Cesarića "Trubač sa Seine".

Izvješće pariške policije

Prve informacije, koje su dobivene od policije koja je intervenirala odmah nakon događaja, omogućile su saslušanje svjedoka Pierra Carnajaca sa stanom u navedenoj zgradi, koji je izjavio da je vidio kako je žrtvu slijedio neki čovjek koji ga je ubio. U trenutku kad je Bušić ulazio u dvorište zgrade, smrtno je pogođen s više hitaca koji su pogodili u glavu i prsni koš. Počinitelj je odmah iza toga pobjegao te je svjedok mogao dati samo jedan opći opis kako slijedi: počinitelj je europski tip, niskog rasta, zdepaste građe, kratke kose, odjeven u jaknu., stoji u izvješću inspektora pariške policije. Oni su istragu obustavili 1982. godine.

Perković kamen spoticanja

O Bruni Bušiću 1992. je snimljen dokumentarni film "Bruno Bušić-život djelo i mučko ubojstvo". Kako je tema bila izuzetno osjetljiva, svoju je privolu morao dati i predsjednik Tuđman. Na sastanku kod Tuđmana okupio se čitav državni vrh – Manolić, Šušak, Vrdoljak, Šeks, Milas... Bili su tu i Miroslav Tuđman, Milovan Šibl... Manolić, Šušak, Miroslav Tuđman bili su protiv prikazivanja filma. Nakon što je predsjednik Tuđman rekao kako film treba prikazati, pojedinci su film toliko počeli hvaliti da je situacija postala neugodna. No, 16. listopada, na obljetnicu ubojstva, kada je film trebao biti prikazan na HRT-u – drama. Šušak je tražio od ravnatelja HRT-a Antuna Vrdoljaka da se izreže dio filma u kojem se spominje Josip Perković, tadašnji pomoćnik ministra obrane za sigurnost. Film je ipak emitiran u udarnom terminu, a prethodila mu je vijest o umirovljenju Perkovića.

U međuvremenu se pojavilo ime mogućeg ubojice Brune Bušića. Udbaš Blagoje Zelić za isto je optužio Vinka Sindičića koji je bio poznat pod kodnim imenom Pitagora. On je u to vrijeme bio na 15 godina zatvoren u Škotskoj. Istraga je pokrenuta, ali je 1994. završena jer Sindičić nije bio dostižan državnim tijelima. Optužnica je podignuta 1999., no Sindičić je 2000. oslobođen.

Nakon što su njegovi ostaci iz Pariza prenešeni u Hrvatsku, Bruno Bušić je 16. listopada 1999. pokopan na zagrebačkom Mirogoju.

15.10.2013.

SRAMI SE COVICU I DRUGA TAKOZVANA "HRVATSKA" BAGRO.


like-button.net herewordpress-themes.org here

Popisivači u Republici Srpskoj ne žele popisati Hrvate kojima su kuće srušene

Izražavaju nezadovoljstvo i "hrvatskim predstavnicima vlasti“ koji nisu upoznali ljude s načinom na koji se mogu popisati. U svom pismu spominju se da se na blagdan sv. Franje, 4. listopada okupilo oko 300 Hrvata kotorvaroškog kraja, ali i ističu da im nitko od hrvatskih predstavnika vlasti nije dao upute u vezi s popisom.

Na adresu Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci i na biskupa banjolučkog mons. Franju Komaricu stiglo je više žalbi na način vršenja popisa stanovništva u kotorvaroškom kraju nedaleko od Banje Luke, ali i u drugim krajevima.

Najčešća žalba jest da popisivači žele popisati samo one koji imaju obnovljene kuće dok takvu mogućnost nemaju oni kojima su kuće srušene.

Tako iz Udruženja građana "Orahova“ kod Kotor Varoša pišu da su "jako razočarani načinom na koji se vrši popis stanovništva“ napominjući da su "i popisivači pod pritiskom sa svih strana“.

Izražavaju nezadovoljstvo i "hrvatskim predstavnicima vlasti“ koji nisu upoznali ljude s načinom na koji se mogu popisati. U svom pismu spominju se da se na blagdan sv. Franje, 4. listopada okupilo oko 300 Hrvata kotorvaroškog kraja, ali i ističu da im nitko od hrvatskih predstavnika vlasti nije dao upute u vezi s popisom.

Dopis biskupu Komarici uputila je i jedna katolička obitelj koja je, radi popisa, došla čak iz Welsa te molila da od 3. do 5. listopada popisivačica dođe i popiše ih, ali nije došla pa su se vratili u Wels neobavljena posla. U pismu su naveli da su se žalili i tamošnjim svećenicima, ali dodaje kako oni nisu mogli ništa učiniti. Veći broj župnika izvijestio je biskupa Komaricu o sličnim pojavama.

I župnik u Derventi vlč. Filip Maršić je u izjavi za Katoličku tiskovnu agenciju kazao kako su mu se mnogi prognani župljani žalili da ih popisivači nisu htjeli popisati jer su im kuće srušene čime se tim ljudima ponovno čini nepravda, priopćeno je iz KTA BK BiH

Hrvate u Gradačcu ne žele popisati

Fotografija vijesti
Hrvati u općini Gradačac upoznali su sve nadležne institucije s nelegalnim radnjama tijekom popisa stanovništva u ovoj općini. Popisivači ne žele popisati članove kućanstva u okviru jednog kućanstva ako nisu fizički nazočni, bez obzira što popisu nazoči jedan član kućanstva(slučaj obitelji Marinko Šestan, Marko Josić i Danijela Josić i mnogi drugi koji nisu ni prijavili ovakve radnje).


Gdje je sada bagra hrvatskog predznaka dragan covic,martin raguz,"general" budimir i ostala "hrvatska" odnosno YUGOSLOVENSKA GAMAD? Sad kad je hrvatskom puku u RS najteze,kad im netko treba pruzit potporu,kad ih netko treba podrzat..sami su prepusteni sami sebi,a kad dojdu izbori svi ih se sjete i potrcu njima.
Dok hrvatski krimopoliticari imaju pricnijeg posla kao  dragan covic suruje sa milom dodikom,martin prodaje maglu,general se zabavio oko nelegalnog oruzja jurisic ostaje bez stranke,a HRVATI BEZ DOMOVINE.
14.10.2013.

MINISTAR SA BARIKADA SIME DUBAJICA



  Ministar Grcic bio je na barikadama Sime Dubajica,Dejan Jovic strani agent?

 


like-button.net herewordpress-themes.org here

/>

General Marko Lukić, kako smo već pisali, na jednoj lokalnoj TV postaji svojedobno je teško optužio aktualnog potpredsjednika Vlade Branka Grčića konstatiravši kako je riječ o čovjeku koji je bio na fašističkim barikadama ratnog zločinca i Titovog zlikovca Sime Dubajića, koji je, kao što znamo, sudjelovao u fašističkoj pobuni protiv Hrvatske.  Mislili smo da se general Lukić, inače predsjednika Zavjeta za Hrvatsku, malo zaletio, da je nekoj čudnoj euforiji optužio ministra za nešto zbog čega bi, ako je istina, ministar trebao istog trena izletjeti iz Banskih dvora, no, onda je Lukić sve to ponovio, ovog puta još direktnije, nedvosmisleno, poručivši kako iza svoje tvrdnje stoji te da ima za njih dokaze.

Ako ovo nije istina ministar bi se trebao braniti tužbom, ako je onda takav ministar ne smije biti ministar

Naime, Lukić kaže da je Grčić, nakon svoje revolucionarne prošlosti, otišao u Beograd da bi se kasnije vratio u Split i to na Ekonomski fakultet,  gdje ga je pod svoje primio jedan profesor, inače, agent mreže KOS-a. Radi se o kontraobavještajnoj službi koja je u Hrvatskoj stvarala pomutnju te u jednom trenutku kaos za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, naravno, riječ je o zločinačkoj organizaciji.  Prema tvrdnji generala Lukića kada se Grčić vratio u Split molio je tadašnjeg dekana Branimira Lukšića da ga primi nazad, što je ovaj i učinio, nakon čega ga je pod svoje uzeo KOS-ovac. Lukić tvrdi da Branimir Lukšić  zna kako se taj agent KOS-a zove te da je spreman suočiti se sa posljedicama svoje izjave gdje god to bilo potrebno. Marko Lukić, iz već navedenih razloga, odnosno s obzirom na prošlost Branka Grčića, strahuje na koji način će potpredsjednik Vlade upravljati fondovima EU te gdje će taj novac završiti.

Nažalost, barem ako je vjerovati Lukiću, nije Grčić jedini 'sumnjivac' kada je u pitanju vlast koja trenutno drma Hrvatskom. Naime, Lukić je ustvrdio kako je kontroverzni Dejan Jović, glavni Josipovićev savjetnik, zapravo agent jedne strane države. Žalosno je, kaže Lukić, da usprkos svemu tom Jović i dalje radi analitički posao od velike važnosti za Republiku Hrvatsku.

Kada pogledamo Hrvatsku s određene prostorne distance, a u kontekstu činjenice da još uvijek slobodno hodaju Hrvatskom zločinci UDB-e, nedvojbeno se nameće zaključak da u ovoj moralno devastiranoj, financijsko opljačkanoj, zemlji ima više špijuna nego stanovnika.

14.10.2013.

TKO JE ZAMJENICA MINISTRA BRANITELJA ?


TKO JE ZAMJENICA MINISTRA BRANITELJA-VESNA NAĐ




Opće je poznato kako hrvatskom branitelju koji je iz Domovinskog rata izašao kao invalid, da bi ostvario prava koja mu zakonski pripadaju, mora biti utvrđen status hrvatskog ratnog vojnog invalida (HRVI) po jednoj od osnova iz Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata (ZOPHBDR).

Mora, dakle, biti utvrđeno i potvrđeno da je njegova invalidnost posljedica ranjavanja, ozljede, zatočeništva, bolesti ili pogoršanja bolesti. Tu se, naravno, otvara široko polje mogućnosti za "kupovine", lažiranja, mito, korupciju i kojekakve druge kriminalne radnje. O mnogim je takvim slučajevima u kojima su šakom i kapom kupovani i prodavani statusi hrvatskih branitelja i(li) hrvatskih ratnih vojnih invalida (HRVI) izvješteno Državno odvjetništvo Republike Hrvatske. U njima je potanko opisano kako se u okviru Ministarstva branitelja operativno rukovodilo tim kriminalnim radnjama.

Prema našem izvoru, ključna osoba u Ministarstvu branitelja u proteklih desetak godina bila je gospođa VESNA NAĐ. Ona je u ministarstvo došla 2000. godine, kao SDP-ov kadar, brzo prošavši stepenice u hijerarhiji od obične referentice, preko načelnice Odjela za upravni postupak i pravne poslove, pa do dužnosti zamjenice ministra i koordinatorice liječničkih povjerenstava. Ukratko rečeno, ona je bila osoba koja je vukla sve konce kada su u pitanju utvrđivanje statusa HRVI, ostvarivanje prava na invalidske mirovine u skladu sa ZOPHBDR-a, stambeno zbrinjavanje i sve ostalo. Prije nego što je postala zamjenicom ministra branitelja, gospođa Vesna Nađ bila je načelnica Odjela za upravni postupak i pravne poslove u Upravi za pravne poslove. Iako sloveći za SDP-ov kadar, uspješno je napredovala u službi baš tijekom mandata HDZ-ove (Sanaderove) vlade. Za napredovanje uvelike može zahvaliti rođakinji tadašnjeg veleposlanika u SAD te bivšeg ministra vanjskih poslova (Miomira Žužula).,gđi.Miri Žužul. Navodno je čak i omogućio njezinom sinu školovanje u Americi o trošku države.

Kako je u to vrijeme cvjetalo "trgovanje" lažnim statusima unutar Ministarstva branitelja? Najvažnije je bilo da tadašnja gđa. Načelnica, kasnije gđa. Zamjenica, drži pod svojom kontrolom liječnička povjerenstva. Konkretno, kada bi nečiji spis trebalo "dobro obraditi" (čitaj: da mu se dodijeli status ili "uveća" invalidnost) jednostavno bi došla do referenta kod kojeg je bio spis dotičnoga te mu rekla: "Daj ovoga meni. Za njega je zvao taj i taj ministar".

Spis bi potom spremila "u ceker" i osobno ga odnijela nekom od liječničkih povjerenstava kojima je ionako bila koordinator, a čiji su članovi upravo zbog toga znali da im valja donositi rješenja po volji njihove šefice. Od samih izdavanja lažnih rješenja ništa nije išlo u njihove džepove, no zato je išlo u njezin. No, nisu joj se željeli zamjerati jer im je lojalnost te vrste u pravilu značila novi mandat u povjerenstvu kada bi došlo vrijeme reizbora. Pritom valja znati da su liječnici u tim povjerenstvima plaćeni po svakom spisu, bez obzira dali pozitivnu ili negativnu ocjenu o nečijoj invalidnosti.

No, tu nije bio kraj. Kada bi branitelj "podmazavši" postupak kod gđe.NAĐ dobio status HRVI-ja, tada bi ga ona, preko svojih ljudi uputila na sljedeći korak, a to je ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu. Tu je posao odrađivao alfa i omega u tom sustavu, Gospodin Primarijus TABORSKY koji bi svakom "podmazaniku" svojim mišljenjem da je invalidnost nastupila 100 % u svezi rata, omogućio pravo na najpovoljniju moguću invalidsku mirovinu. Kada bi sada već takav HRVI ostvario i to pravo, na red je obično dolazilo rješavanje njegovog stambenog pitanja. O tome kako je funkcionirao taj dio "posla" već znaju i ptice na grani, a sve vezano uz bivšeg pomoćnika ministra branitelja DINKA MIKULIĆA, kojeg USKOK sumnjiči da je od direktora jedne Varaždinske građevinske tvrtke tražio mito u iznosu od 250.000 eura. Uglavnom, naš lažni invalid trebao je nabaviti potvrdu ili preporuku neke od mnogobrojnih braniteljskih udruga (najčešće je to bila HVIDRA) da živi u teškim materijalnim i socijalnim uvjetima, a po potrebi i potvrdu Centra za psihosocijalnu pomoć. Nakon toga bi tvrtka koja je legalno poslovala s Ministarstvom branitelja na procjeni stambenih jedinica višestruko "napumpala" iznos kredita koji dotičnome valja odobriti, da bi na koncu odobrenje dala Stambena komisija Ministarstva branitelja.

Događalo se tako da je stvarni 60-postotni HRVI ostvarivao pravo na punu braniteljsku invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, na koju je utjecala bolest 100 % u svezi sa ratom. Sve je to riješeno za manje od godinu dana,te dobio kredit i uselio u stan.

Tako je funkcionirala mreža. Pitanje je samo koliko je proizvela takvih slučajeva.

 

Vesna Nađ

 

Iako bi se reklo da gore navedena Vesna Nađ možda spada u jedne od srednje bogatih dužnosnika,a do jučerašnjih državnih službenika,uvidom u imovinsku karticu stekne se sasvim drugačiji dojam-evo kako to izgleda u slučaju Vesne Nađ:

Od nekretnina posjeduje:

1. STAN U ZAGREBU površine 114 m2 vrijednosti cca 1.500.000,00 kuna

2. GARAŽU U ZAGREBU površine 15 m2 vrijednosti cca 90.000,00 kuna

3. APARTMAN U ZAGREBU površine 26 m2 vrijednosti cca 331.000,00 kuna

4. VIKENDICU U VUROTU površine 55 m2 vrijednosti cca 150.000,00 kuna

5. VOĆNJAK U VUROTU površine 1.400 m2 vrijednosti cca 5.000,00 kuna

6. KUĆU U PIROVCU površine 50 m2 vrijednosti cca 375.000,00 kuna

7. STAN U ZAGREBU površine 75 m2 vrijednosti cca 675.000,00 kuna

____________________________________________________________________________________________

SVEUKUPNO..........................................................cca 3 126 000, 00 kuna

14.10.2013.

STIPE MESIC PREUZEO HDZ



Mesić pobjedio Tuđmana, partiju HDZ treba rasturiti


Stranka-koja-je-zasluzila-nestati ca large

Nakon devetnaest godina unutar partijskih sukoba i trinaest godina nakon smrti utemeljitelja i osnivača HDZa  Dr. Franje Tuđmana  Mesić pobijedio Tuđmana i zajašio na tron partije putem svoje marionete. Trinaest godina trebalo je Mesiću da detuđmanizira HDZ  sa svojim ubačenim kadrovima. Posljedica tog je trenutno u liku i djelu njegova marioneta Tomislav Karamarko. Mesićev prvi udar nakon smrti Tuđmana išao je na Pašalića, to je uredno odradio Sanader. Kako se Sanader osilio u svojoj vladavini, natjerao ga je putem svog špijuna da podnese ostavku na sve državne i stranačke funkcije. Prije toga mu ga je uvalio za ministra policije, kako bi ga mogao kontrolirati. Sanadera je naslijedila Jadranka Kosor provjereni kadar KPH i KPJ, članicom HDZa postaje u doba izbacivanja Mesića iz HDZa, do tada član pokretu za spas Jugoslavije. Sanaderov pokušaj povratka u vrh partije uspješno spriječen od strane Jadranke Kosor, usput da spomenemo,  nominirana na mjesto

  predsjednice partije. Gospođa ne bi bila toliko uspješna da tu nije vječiti Mesićev kadar drug Vladimir Šeks, bivši jugoslavenski općinski tužitelj. Šeks je jedan od Mesićevih pučista koji su 1993 htjeli zavladati HDZom, osovina Mesić, Manolić, Degoricija. Ova gospoda su izbačena iz HDZa, samo Bog zna zašto Tuđman nije uklonio i Šeksa, vjerojatno je mislio da ga može kontrolirati. Šeks je cijelo vrjeme u vrhu partije i kreator detuđmanizacije partije, pučist i Mesićev kadar, preko kojeg Mesić cijelo vrijeme od smrti Tuđmanove upravlja partijom. Izgleda da je Mesić zaključio da mu je Šeks postao višak pa ga je na kulturni naćin uklonio, pridodavši ga u gubitnički tim na stranačkim izborima. Da je Mesiću Šeks potreban bio bi u timu Tomislava Karamarka, njegova politička sudbina je zapečaćena kao i Sanaderova. Kosorica, Šeks su politički mrtvaci, a moje predviđanje da će se vrlo brzo naći u ulozi Sanadera, a tu nije daleko ni Milinovi    .

Na čelo HDZa je došao čovjek sa pedigreom obavještajca tajnih služba iz kvote pučista iz 93 godine. Prozvan od strane Linića špijunčinom, valjda je drug Linić mislio na balkanski mentalitet iz kojeg i sam vuče korijene  vrag će ga znati, po Liniću on je na ljestvici prvi. Čovjek koji je u vrime Tuđmana špijunirao medijsko novinarsku scenu i opasne po Mesića političke protivnike.

Čovjek koji je podnosio lažne izvještaje predsjedniku Tuđmanu po nalogu haškog lažova Mesića, da bi se Tuđman što više oblatio.

Čovjek koji je poslije Tuđmanove smrti javno stao na stranu Mesića i pomogao mu da bude izabran za predsjednika, ne objavljivanjem saznanja o Mesićevim kriminalnim radnjama. A kao prvo špijunsko oko to je znao i morao znati, za nagradu je nagrađen savjetničkim mjestom u predsjedničkom uredu. Tu se kratko zadržava vjerojatno u dogovoru sa svojim šefom i vraća se opet  pod okrilje crnih naočala ,  kao špijun po Linićevom potrebniji je nego kao savjetnik. Trebalo je locirati i izručiti generale Hagu, trebalo je povećati progon branitelja po nalogu šefa Mesića. Trebalo je izmisliti što više zločina na hrvatskoj strani, a umanjiti i staviti u zaborav četničke zločine. Karamarko je izvrsno odradio taj posao uz pomoć državnog odvjetnika Bajića. Mesiću je bio potreban ministar policije za progon branitelja, jer je državni odvjetnik već pouzdani član njegovog tima. Dolaskom Karamarka na ministarsko mjesto pojačava se progon nezamislivih razmjera, Mari  ća hapsi Srbija i osuđuje, BH hapsi Purdu stanovnika srpskih konc logora, progon legende vukovarske bolnice Vesne Bosanac. Pa i do tih razmjera da  u osjećkom zatvoru ubijaju generala Đuru Brodarca.  Ministrom policije postaje nakon ubojstva Ivane Hodak, a ubojstvo je povezano sa slučajem generala Zagorca, a u slučaju Zagorac glavni tužitelj je Stipe Mesić.

U vrime svog savjetničkog posla dila dokumente Hagu  po zakonu i mimo zakona, kao prve tamne naočale nastavlja se baviti istom djelatnošču, Postankom ministra vrši potjeru za izmišljenim topničkim dnevnicima po nalogu haških tužitelja, istovremeno kršeći ustavna prava ljudi koje proganja.

Potraga topničkih dnevnika je protuzakonita radnja  policijskošpijunskih institucija, kojima je haški sud presudio i zabranio daljnje djelovanje. Sve ove radnje su odrađene po nalogu Stipe Mesića uz asistenciju današnje marionete HDZa Tomislava Karamarka.

Stipe Mesić je posljednji predsjednik Jugoslavije i ratni zločinac koji je naredio napad srbočetničke jugo vojske na Sloveniju, Hrvatsku i BH. Stipe Mesić je krivokletnik haškog suda, a lažno je svjedočio da ne bi sjedio na optuženičkoj klupi tog istog suda. Stipe Mesić nikad nije želio samostalnu i suverenu državu Hrvatsku. Stipe Mesić se spominje u mnogim kriminalnim radnjama koje su u začecima istrage obustavljene po nalogu prvog špijunčine kako reče drug Linić, a poslije i ministra.

Sve ovo je poznato i nije nikakva tajna, HDZ je organizacija u kojoj prevladavaju Mesićevi pučisti, a dokaz za to je izabrani predsjednik partije na poslijednjem Saboru.

Po mom sudu marioneta koja je izabrana za predsjednika trebala je dobiti manje glasova od kandidata Miloševića koji po glasovima delegata čvrsto drži poslijednje mjesto.

Delegati HDZa da su željeli promjene tada bi i izabrali novo vodstvo na čelu sa Milanom Kujunđžićem. Sa ovim vodstvom na čelu kojeg je Mesićeva marioneta Tomislav Karamarko, samo je medijski dobro ošminkana stara politika. Politika koja je rasprodala državu, pokrala narod, samostalnost i suverenitet bacila na koljena. Politika koja proganja, ubija, zatvara ljude koji su krvarili za slobodnu, neovisnu, poštenu državu. Politika koja četničke zločince amnestira, a u braniteljima nalazi krivce tih zločina. Politika u kojoj su im glavni koalicijski partneri u vlast ratni zločinci četnici, a sve sa ciljem da bi lakše krali. Gospodinu Karamarku puna su usta Tuđmana i Tuđmanove doktrine ali ga sami njegovi postupci demantiraju. Gospodin Karamarko je Mesićeva marioneta unutar HDZa preko kojeg će se Mesić na velika vrata povratiti u HDZ. Sva ova medijska buka na relaciji Mesić, Karamarko poslužila je da se što lakše osvoji vrh. Tuđmanov HDZ je zaslužan za s  amostalnu,suverenu, neovisnu, međunarodno priznatu državu, Mesićev HDZ putem marioneta sve  te vrijednosti je poništio.

HDZ nije država, nije ni narod, samo je jedna od hrvatskih političkih partija.


Stariji postovi

koyot
<< 09/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930

. najmračnija mjesta u paklu rezervirana su za one koji ostaju neutralni u vrijeme krize morala

M O J I L I N K O V I
Blogger.ba
Sarajevo-x.com
Market.ba

index.hr
seo.hr
tutorijali
monitor
ask.com
via
sutra
novilist
osvemu
imageshack
24sata

=http://

-U svakom slučaju zakone formira vladajuća elita za vlastite interese ~ Platon

Nikad ništa ne izaziva pobunu više od nepravde; sva druga zla, koja trpimo, nisu ništa prema ovom ~ Kant




















............................
I kao što istinu ne možemo posjedovati, niti njome upravljati, tako smo samo suputnici ovozemaljskih bića gdje istina svijetli upravo onim čime mi prihvaćamo njezinu bit.
Povijest nije ono što se dogodilo, nego ono što je imperij ostavlja iza sebe. Iako te događaje imperij plaća tuđom krvlju, službena povijest je već napisana, a činjenice negdje stoje. Zar se može promijeniti ono što je bilo? Mi smo samo svjedoci istine o događajima kojih se dotakla prolaznost osobne naravi i života po kojima tumačimo svijet oko sebe. A laž; zar se može svjedočiti laž? Laž je samo iskrivljena interpretacija tuđe nesreće u kojoj zaboravljamo kako se obećana radost krije u nama; u našim mislima i u našim nakanama.Ne osuđuj i ne proklinji, jer ne znaš zašto se nešto događa i s kojom svrhom. I pamti ovo: ono što ti proklinješ proklet će tebe, a ono što osuđuješ, jednog ćeš dana postati.







B E Z R I J E Č I
Jer ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena kada čovjek providi svoju šupljinu i svoje bivše neznanje. Treba čekati deset i dvadeset i daleko više godina da se uzmogne kazati: Bili smo u zabludi. Nas su prevarili. Ta će daleka mudrost stići jednoga dana da nas kazni prije same smrti za čitav jedan život zabluda i propusta.
Ima kasnih spoznaja kada su gole riječi moćne bez nakita, i kada se sni proziru, ili će se prozreti. Koji poživimo, doći ćemo k njima. One će doći k nama. Ja ih ne pozivam, jer su kasne i zato žalosne. Ja bih želio ranijih, boljih spoznaja, otkrića o podlozi stvari, dok još sat nije minuo, dok je na vrijeme. Ja vas opominjem.
Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik koji je upozorio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću...“ Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.
Bit će kasno. I za mnoge utjehe i revanše koje ćemo dobiti (mi rijetki, jedini, izabrani), ja se ne veselim, jer će doći kasno. Stariji naraštaj i potomstvo moći će opet da beskorisno i sasvim ututanj kažu: Bio je jedan glas, jedan čovjek koji je na vrijeme govorio istinu, ali ga nisu slušali.
Za bivše načinjene nepravde, za ispade iz vremena nezrelosti, mnoge će vikače i istupnike prekoriti, kao glas savjesti, razboritije sjećanje na naša prošla vremena i sat kasnih spoznaja kada večernje sunce neumitnih jeseni na izmaku obasja zlatni vinograd i bakarne lugove.

TIN UJEVIC

UPLOAD ALAT




Online Users






FAVORITI...
Free Site Counter

web stats

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
91751